Clarissa Pinkola Estes Zene Koje Trce s Vukovima

Dating > Clarissa Pinkola Estes Zene Koje Trce s Vukovima

Click here: ※ Clarissa Pinkola Estes Zene Koje Trce s Vukovima ※ ♥ Clarissa Pinkola Estes Zene Koje Trce s Vukovima

Čini se kao da ima neke moći samoobnavljanja. Odlukom da otvori vrata prema odvratnoj sobi tajne, ona odabire život. Lutkica, koja pokazuje put kad se sve čini izgubljenim, ponovno izvlači na površinu jedno od izgubljenih ženskih i instinktivnih umijeća u Vasilisi Premudroj.

Strastvenost: pronala pronalažženje svete seksualnost Prljave božice Boubo: Božica trbuha Kojot Dick Put u Ruandu 12. Kada ženski život dosegne stasis, dosadu, uvijek je vrijeme da se pojavi divlja 19 žena; vrijeme je da stvaralačka funkcija psihe preplavi deltu. To je podrugljiv i ubojit neprijatelj koji nam je urođen, te je čak i uz najbolju roditeljsku skrb, jedini zadatak toga uljeza pretvaranje svih križanja u slijepe ulice. Premda je tada još nisam nazivala tim imenom, Divlju ženu zavoljela sam kad sam još bila dijete. No, budući da je šutljiva, vidovita i instinktivna, cantadore je poznaju kao mudru ili znalačku narav.

Najmlađa sestra u priči nije samo naivna glede vlastitih mentalnih procesa i potpuno neupućena u ubojite aspekte svoje psihe, već je mogu zavesti i užici ega. Vrata u priči prikazana su kao psihička prepreka, neka vrsta čuvara postavljena pred tajnu. Pronala Pronalažženje čopora: blagoslov pripadanja Ružno pače Izgon nesrodnoga djeteta Vrste majki RASTRZANA MAJKA SMALAKSALA MAJKA DJETINJA MAJKA I MAJKA BEZ MAJKE SNAŽNA MAJKA, SNAŽNO DIJETE Loše društvo 5 Pogrešan izgled Zamrznut osjećaj, zamrznuta kreativnost Stranac u prolazu Izgon kao blagodat Nepočešljane mačke i škiljave koke svijeta Sjećanje i nastavak bez obzira na sve Ljubav za dušu Zalutala zigota 7.

Žene koje trče s vukovima - Verojatno su i trebali biti. Svakiput kad nahranimo dušu, ona će jamačno narasti.

Ali Rights reserved Prevela s engleskoga Lara Hölbling Matković Urednica Irena Miličić Lektura Jasenka Lesnik-Gašpić Clarissa Pinkola Estes Žene koje tr trčče s vukovima MITOVI I PRIČE O ARHETIPU DIVLJE ŽENE ALGORITAM Zagreb 2004. Y Para los todos que yo amo que continuan desaparacidos. ŽAJ SADR SADRŽ PREDGOVOR UVOD: Pjevanje nad kostima 1. Vijanje: uskrsnu uskrsnućće divlje žene La loba. Vučica Četiri rabina 2. Prikradanje uljezu: po poččetna inicijacija Modrobradi Prirodni grabežljivac psihe Naivne žene kao lovina Ključ znanja: važnost njuškanja Životinjski mladoženja Miris krvi Uzmak i obilaženje Ispuštanje urlika Gutači grijeha Mračni muškarac u ženskim snovima 3. Nanju Nanjuššiti činjenice: povratak intuicije kao inicijacija Lutka u njezinu džepu: Vasilisa Premudra Vasilisa Prvi zadatak: Dopustiti predobroj majci da umre Drugi zadatak: Otkrivanje grube sjenke Treći zadatak: Prolaženje kroz tamu Četvrti zadatak: Suočavanje s divljom staricom Peti zadatak: Služenje neracionalnom Šesti zadatak: Odvajanje Ovoga od Onoga Sedmi zadatak: Propitivanje misterija Osmi zadatak: Stati na sve četiri Deveti zadatak: Premještanje sjenke 4 4. Drug: savez s drugim Slavopojka divljem muškarcu: Manawee Manawee Dvostruka priroda žene Snaga Dvoga Snaga imena Nepopustljiva pseća priroda Neosjetni zavodnički apetit Postizanje žestine Unutarnja žena 5. Pronala Pronalažženje čopora: blagoslov pripadanja Ružno pače Izgon nesrodnoga djeteta Vrste majki RASTRZANA MAJKA SMALAKSALA MAJKA DJETINJA MAJKA I MAJKA BEZ MAJKE SNAŽNA MAJKA, SNAŽNO DIJETE Loše društvo 5 Pogrešan izgled Zamrznut osjećaj, zamrznuta kreativnost Stranac u prolazu Izgon kao blagodat Nepočešljane mačke i škiljave koke svijeta Sjećanje i nastavak bez obzira na sve Ljubav za dušu Zalutala zigota 7. Radosno tijelo: divlje meso Govor tijela Tijelo u bajkama Snaga slabina La mariposa. Leptirica navanje zamki, kaveza i otrovnih mamaca 8. Samoo Samooččuvanje: prepoz prepozn Podivljala žena Crvene cipele Okrutan gubitak u bajkama Ručno izrađene crvene cipele Zamke Zamka br. I: Pozlaćena kočija, obezvrijeđen život Zamka br. Ku Kuććenje: povratak sebi Tuljanovo krzno, duševno krzno Gubitak osjećaja duše kao inicijacija Gubitak krzna Usamljen muškarac Duhovno dijete Isušenje i obogaljenje Začuti zov starine Predugi ostanak Oslobađanje, uranjanje Srednja žena: disanje pod vodom Izranjanje Praksa namjerne samoće Urođena ekologija žene 10. Bistra voda: njegovanje kreativna života La Llorona Onečišćenje divlje duše Otrov u rijeci Vatra na rijeci Muškarac na rijeci Vraćanje rijeke Koncentracija i žrvanj mašte Djevojčica sa žigicama Odvraćanje destruktivne mašte Obnavljanje kreativne vatre Tri zlatne vlasi 11. Strastvenost: pronala pronalažženje svete seksualnost Prljave božice Boubo: Božica trbuha Kojot Dick Put u Ruandu 12. Ozna Označčavanje teritorija: granice bijesa i oprosta 7 Bjelosrpi medvjed Bijes kao učitelj Uvođenje iscjelitelja: penjanje na planinu Medvjed duha Vatra koja preobražava i pravilno djelovanje Pravednički bijes Usahlo drveće Descansos Ranjeni instinkt i bijes Kolektivni bijes Zapeti u starom bijesu Četiri stupnja oprosta 13. Ožiljci iz bitke: članstvo u klanu ožiljaka Tajne kao ubojice Mrtva zona Žena s kosom od zlata Žrtveni kaput 14. La selva subterr subterráánea: inicijacija u podzemnu šumu Bezruka djeva Prva faza -pogodba u neznanju Druga faza — sakaćenje Treća faza — lutanje Četvrta faza — nalaženje ljubavi u podzemlju Peta faza — Uznemiravanje duše Šesta faza- Carstvo divlje žene Sedma faza — Divlja mladenka i mladoženja 15. Tajno pra praććenje: canto hondo, duboka pjesma 16. Vu Vuččja trepavica Pogovor: pri pričča kao lijek Zahvale Bilje Bilješške 8 PREDGOVOR Svi smo ispunjeni težnjom za divljinom. Za tu čežnju ne postoji mnogo protuotrova koje bi društvo dopuštalo. Naučeni smo da osjetimo sram zbog takve žudnje. No, sjenka Divlje žene još viri iza nas tijekom dana i noći. Bez obzira na to gdje smo, sjenka što kaska za nama nesumnjivo ima četiri noge. Clarissa Pinkola Estés Cheyenne, država Wyoming, SAD 9 UVOD Pjevanje nad kostima Divlji svijet i divlje žene ugrožene su vrste. Tijekom godina gledali smo kako instinktivnu žensku narav pljačkaju, potiskuju i pregrađuju. Tijekom dugih razdoblja njome se jednako pogrešno upravljalo kao i divljim životinjama i divljim predjelima. Nekoliko tisuća godina već, svaki put čim okrenemo leđa, ona se premješta na najjalovije tlo psihe. Duhovni predjeli Divlje žene tijekom čitave su povijesti pljačkani i spaljivani, buldožerima su joj sravnjivana staništa, a prirodni ciklusi utjerani u neprirodan ritam kako bi se udovoljilo drugima. Nije slučajno da netaknuta divljina našeg planeta nestaje dok blijedi i shvaćanje naše vlastite divlje naravi. Nije teško shvatiti zašto se stare šume i stare žene ne smatra osobito važnim bogatstvima. Nije to neka tajna. Nije slučajno ni da vukove i kojote, medvjede i pomalo divlje žene bije sličan glas. Svi oni dijele srodne instinktivne arhetipove, pa ih zato pogrešno smatraju neljubaznima, potpuno i urođeno opasnima i proždrljivima. Tim metodama uspijevamo vratiti djelovanje prirodne instinktivne psihe. Njezinim utjelovljenjem u arhetipu Divlje žene pak uspijevamo prepoznati djelovanje i puteve najdublje ženske naravi. Moderna je žena zbrka aktivnosti. Pod pritiskom je da svim ljudima bude sve i sva. Staro znanje već nam je odavna prijeko potrebno. Studije o vukovima canis lupus i canis rufus nalikuju povijesti žena, što se tiče njihova duha, a i njihovih muka. Zdravi vukovi i zdrave žene dijele određene psihičke značajke: istančana osjetila, zaigran duh i pojačanu sposobnost za odanost. Vukovi i žene po prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjeduju veliku izdržljivost i snagu. Duboko su intuitivni, pokazuju iznimno zanimanje za svoje mlade, svojega druga i svoj čopor. Iskusni su u prilagođivanju stalno promjenjivim okolnostima; žestoko su nepokolebljivi i vrlo hrabri. A opet, i jedne i druge su proganjali, uznemiravali, lažno za njih tvrdili da su proždrljivi i podli, prekomjerno agresivni, manje vrijedni od svojih klevetnika. Oduvijek su metom onih koji bi počistili divljinu, ali i divlje predjele psihe, uništili ono instinktivno, ne ostavljajući ni traga. Načini na koje oni koji ih ne razumiju proganjaju vukove i žene upadljivo su slični. Dakle, dok sam proučavala vukove, prvi mi se put kristalizirala ideja arhetipa Divlje žene. Proučavala sam i druga stvorenja, medvjede, slonove i ptice duše — leptire. Značajke svake od tih vrsta pružaju pregršt naznaka o tome što valja znati o ženskoj instinktivnoj psihi. Divlja žena prošla je mojim duhom dvaput, jednom zbog mojega rođenja u strastvenoj meksičko-španjolskoj lozi, a poslije, putem usvajanja u obitelj vatrenih Mađara. Odrasla sam pokraj tzv. Michiane, državne granice između Sjeverne Indiane i Michigana, okružena šumama, voćnjacima i poljima, u blizini Velikih jezera. Tamo su gromovi i munje bili moja glavna hrana. Noću su kukuruzišta škripala i govorila naglas. Daleko na sjeveru, vukovi su se skupljali na čistinama obasjanima mjesečinom, skakutali i molili. Svi smo bez straha pili iz istih izvora. Premda je tada još nisam nazivala tim imenom, Divlju ženu zavoljela sam kad sam još bila dijete. Bila sam više estet nego atlet, a jedina mi je želja bila da budem ushićeni lutalac. Umjesto stolaca i stolova, draži su mi bili tlo, drveće i špilje, jer sam na tim mjestima osjećala da se mogu osloniti o Božji obraz. Rijeka je uvijek zvala da je se posjeti kad padne mrak, po poljima se 11 trebalo šetati, tako da mogu proizvesti svoj šuškav govor. Vatre su se trebale slagati u šumi noću, a priče su se trebale pričati izvan dosega odraslih ušiju. Imala sam sreću što sam odrastala u prirodi. Tamo su me udari munja upozorili na naglu smrt i prolaznost života. Mišja legla pokazala su da se smrt ublažava novim životom. Učila sam o svetoj umjetnosti samoukrašavanja s leptirima monarh na vrh glave, krijesnicama kao noćnim nakitom i smaragdno-zelenim žabama kao narukvicama. Majka vučica jednom je ubila jedno od svojih smrtno ranjenih mladunaca — to me upoznalo s grubom sućuti i potrebom pripuštanja smrti umirućima. Dlakave gusjenice, pak, koje bi padale s grana, pa se ponovno penjale natrag, učile su me jednoumlju. Kad su mi škakljivo hodale po ruci, učile su me kako koža može oživjeti. Penjanje na vrhove drveća naučilo me kakav će osjećaj jednoga dana biti seks. Moja poslijeratna generacija odrastala je u doba kad se od žena pravilo infantile i kad ih se tretiralo kao imovinu. Držalo ih se kao ugar… ali na sreću, uvijek je bilo i divljega sjemena koje bi donio vjetar. Premda njihovo pismo nije bilo odobreno, žene su i dalje prašile. Premda njihovo slikarstvo nije bilo prepoznato, i dalje je hranilo dušu. Žene su morale moljakati sredstva i prostore koji su im bili potrebni za njihovu umjetnost, a kad ih ne bi dobile, krčile su prostor na drveću, u špiljama, šumama i ormarima. Ples se jedva podnosio, ako uopće, pa su plesale u šumama gdje ih nitko ne bi vidio, ili u podrumima, ili dok su izlazile kako bi bacile smeće. Samoukrašavanje je izazivalo sumnju. Radosno tijelo ili odjeća povećavalo je opasnost od ozljede ili seksualnog nasilja. Sama odjeća na ženinu tijelu nije se mogla nazivati vlastitom. Pa sam tako i ja, kao i tolike žene prije i poslije mene, živjela svoj život kao prerušena criatura, stvorenje. Kao i moje prijateljice i rođakinje prije mene, i ja sam klimavo posrtala u visokim petama i nosila haljinu i šešir u crkvu. Ali moj je predivan rep često provirivao ispod ruba suknje, a uši su mi se trzale dok mi šešir ne bi pao bar preko oba oka, a kojiput odletio i na drugu stranu sobe. Nisam zaboravila pjesmu tih mračnih godina, hambre del alma, pjesmu izgladnjele duše. No, nisam zaboravila ni radostan canto hondo, duboku pjesmu, riječi koje se sjetimo kad radimo na duševnom povratu. Poput staze kroz šumu koja je sve uža i uža, pa se na kraju potpuno izgubi, kreativnoj, nadarenoj, dubokoj ženi prebrzo ponestane tradicionalne psihološke teorije. Tradicionalna psihologija često je oskudna ili pak potpuno nijema kad se radi o dubljim temama važnim ženama: arhetipsko, intuitivno, seksualno i cikličko, ženske dobi, ženski način, ženino znanje, njezina kreativna vatra. Tim se temama već skoro dva desetljeća vodi moj rad na arhetipu Divlje žene. Ženska pitanja duše ne mogu se tretirati tako što će je se utisnuti u neki prihvatljiviji oblik prema definiciji neke nesvjesne kulture, a niti je oni koji tvrde da su jedini nositelji svijesti mogu saviti pod nekim intelektualno prihvatljivijim kutom. Ne, to je već milijune žena koje su započele kao snažne prirodne sile natjeralo da postanu autsajderi u vlastitoj kulturi. Umjesto toga, cilj mora biti ponovno pronalaženje i pomaganje ženina lijepa i prirodna psihičkoga oblika. Bajke, mitovi i priče pružaju shvaćanja koja izoštravaju naš vid, tako da možemo razaznati i krenuti putem koji je naša divlja narav napustila. Upute koje nalazimo u pričanju jamče nam da se put još nije izgubio, nego i dalje vodi žene dublje, pa još dublje, u njihovo znanje. Tragovi koje svi pratimo tragovi su arhetipa Divlje žene, urođenoga instinktivnoga sebstva. Nazvala sam je Divljom ženom, jer upravo te riječi, divlja i žena, 13 stvaraju llamar o tocar a la puerta, bajkovito kucanje na vratima duboke ženske psihe. Llamar o tocar a la puerta doslovce znači svirati na instrumentu imena kako bi se vrata otvorila. To znači rabiti riječi koje izazivaju otvaranje prolaza. Bez obzira na to koja kultura utjecala na ženu, ona intuitivno razumije riječi divlja i žena. Kada žene začuju te riječi, budi se staro, prastaro sjećanje i priziva natrag u život. Radi se o sjećanju na apsolutno, nesporno i neopozivo srodstvo s onim divljim ženskim, na vezu koja je možda sablasna zbog zanemarivanja, koja je zakopana prejakim pripitomljavanjem, zabranjena okolnom kulturom ili, pak, neshvaćena. Možda smo joj zaboravili imena, možda se ne oglasimo kad ona zazove naše, ali negdje u srži je poznajemo, težimo k njoj; znamo da nam pripada i da mi pripadamo njoj. Rođene smo unutar toga temeljnoga, elementarnoga i suštinskog odnosa, a u biti i proizlazimo iz njega. Arhetip Divlje žene optočen je alfa matrilinearnim bićem. Postoje trenuci kad je iskusimo, pa makar usputno, a onda poludimo od želje da nastavimo. Osjećamo je i putem vida: prizorima velike ljepote. Osjećam je kad vidim ono što se kod nas u šumi naziva bogovskim zalaskom sunca. Osjećam je kako se pokreće u meni kad vidim kako se ribiči vraćaju s jezera u sumrak s upaljenim fenjerima, a i kad vidim prste na nogama svojega novorođenoga djeteta kako su poredani kao niz zrna kukuruza šećerca. Vidimo je gdje je vidimo, a to je posvuda. Dolazi nam i putem zvuka: glazbom koja vibrira u prsnome košu, koja uzbuđuje srce. Dolazi putem bubnja, zviždaljke, zova i uzvika. Dolazi putem pisane i govorene riječi. Kojiput su neka riječ, rečenica, pjesma ili priča tako zvučne, tako pravilne da se zbog njih sjetimo, bar na tren, od koje smo tvari uistinu izrađene i gdje je naša prava kuća. Čežnja za njom dođe kad nabasamo na nekoga tko je osigurao tu divlju vezu. Čežnja dolazi kad shvatimo kako 14 smo malo vremena posvetili mističnom ognjištu ili vremenu snivanja, premalo vremena vlastitome kreativnom životu, životnome djelu ili pravim ljubavima. Pa ipak to su ti prolazni okusi koje primamo i putem ljepote i putem gubitka, zbog kojih postajemo tako ucviljene, tako uznemirene, tako čeznutljive da na kraju moramo krenuti u potragu za divljom prirodom. Tada skočimo u šumu ili u pustinju ili u snijeg i trčimo iz sve snage, očima pretražujući tlo, naćuljenih ušiju, tražimo ispod, tražimo iznad, tražimo neki ključ, ostatak, znak da je još živa, da nismo propustili priliku. A kad pronađemo njezine tragove, tipično je za žene da pojure iz petnih žila kako bi je sustigle, da raščiste stol, raščiste vezu, pročiste glavu, okrenu novu stranicu, ustraju na prekidu, krše pravila, zaustave svijet, jer bez nje više ne kanimo dalje. Kad je žene jednom izgube, a onda ponovno nađu, trsit će se da je zauvijek zadrže. Kad je ponovno steknu, borit će se iz sve snage da je zadrže, jer s njom cvate njihov kreativni život, njihova veza ponovno dobiva značenje, dubinu i zdravlje, njihovi ciklusi seksualnosti, kreativnosti, rada i igre ponovno se uspostavljaju, prestaju biti metom grabežljivosti drugih, stječu jednako pravo pred zakonima prirode na rast i razvoj. Tada njihov umor na kraju dana proizlazi iz zadovoljstva poslom i pothvata, a ne iz zatvorenosti u preuski način razmišljanja, posao ili vezu. Instinktivno znaju kad nešto mora umrijeti, a kad živjeti, znaju kako otići, znaju kako ostati. Kada žene ponovno uspostave odnos s divljom prirodom, nadarene su stalnom, unutarnjom gledateljicom, znalkinjom, vizionarkom, proročicom, nadahnjivačicom, intuitivnom osobom, činiteljicom, stvarateljicom, izumiteljicom i slušačicom. One ih vode, predlažu i izazivaju blistav život u unutarnjem i u vanjskome svijetu. Kad su žene s Divljom ženom, činjenica te veze žari kroz njih. Ta divlja učiteljica, divlja majka, divlja mentorica podržava njihov unutarnji i vanjski život, bez obzira na sve. Dakle, riječ divlja ne rabi se ovdje u svojemu modernome pejorativnom smislu, u kojemu znači izvan kontrole, nego u izvornome 15 smislu, u kojemu znači živjeti prirodnim životom, u kojemu criatura, stvorenje, posjeduje urođen integritet i zdrave granice. Te riječi, divlja i žena, navode žene da se sjete tko su i o čemu se kod njih radi. Stvaraju metaforu koja opisuje silu koja utemeljuje sve žene. Utjelovljuju silu bez koje žene ne mogu živjeti. Arhetip Divlje žene može se opisati i drugim nazivima koji su jednako dobri. Takvu snažnu psihičku narav možete nazvati instinktivnom, ali Divlja žena sila je koja se nalazi iza toga. Možete je nazvati prirodnom psihom, ali arhetip Divlje žene stoji i iza toga. Možete je zvati urođenom, temeljnom naravi žena. Možete je nazvati prirođenom, intrinzičnom naravi žena. U raznim psihologijama i iz raznih perspektiva nosila bi naziv Id, Ja, srednja narav. U biologiji bi se to zvalo tipična ili temeljna narav. No, budući da je šutljiva, vidovita i instinktivna, cantadore je poznaju kao mudru ili znalačku narav. A ta criatura uvijek je starica-stvarateljica ili božica smrti ili djeva u padu ili razne druge personifikacije. Ona je i prijateljica i majka svima koji su izgubili put, svima kojima treba učenje, svima koji moraju riješiti kakvu zagonetku, svima onima koji lutaju i traže po šumama ili pustinjama. U stvarnosti, u psihoidnom nesvjesnom — sloju iz kojega proizlazi Divlja žena — Divlja žena nema imena, jer je toliko golema. No, budući da Divlja žena obuhvaća sve važne dijelove ženskosti, tu na zemlji nosi mnoga imena, ne samo kako bismo mogli zaviriti u složene vidove njezine naravi, nego i kako bismo je se mogli držati. S obzirom na to da se ona na početku ponovne uspostave veze s njom učas može pretvoriti u dim, dajući joj ime stvaramo u sebi područje misli i osjećaja za nju. Tada će doći, pa, ako je se cijeni, i ostati. Dakle, na španjolskome je zovu rio abajo rio, rijeka pod rijekom, la mujer grande, velika žena, luz del abyss, svjetlo iz ponora. U Meksiku, ona je la loba, vučica i la huesera, koštanka. Na mađarskome je zovu ö, erdöben, ona iz šume i rozsomák, kuna. U Gvatemali, osim mnogih drugih imena, nazivaju je i humana del niebla, biće magle, žena koja živi oduvijek. Na japanskome je amaterasu omikami, numina, koja donosi sve svjetlo, svu svijest. U Tibetu je zovu dakini, plesna sila koja je bistrovida u ženama. I tako se to nastavlja. Shvaćanje naravi te Divlje žene nije religija nego praksa. To je psihologija u pravom smislu te riječi: psyché — duša i logos: poznavanje duše. Bez nje, žene nemaju uši kojima bi čule njezin govor duše ili primijetile udaranje svojeg unutarnjeg ritma. Bez nje, ženine unutarnje oči zatvara neka sjenovita ruka, a čitavi dijelovi njezinih dana prolaze u poluparalizirajućoj dosadi ili pak jalovim željama. Bez nje, žene gube sigurnost utemeljenja svoje duše. Bez nje, zaboravljaju zašto su tu, tek izdržavaju, dok bi inače održavale. Bez nje uzimaju previše, premalo ili nimalo. Bez nje šute, dok zapravo izgaraju. Divlja žena njihov je ispravljač, ona je njihovo srce, jednako kao što ljudsko srce upravlja fizičkim tijelom. Kad izgubimo dodir s instinktivnom psihom, živimo u napola uništenu stanju, a slike i snage koje su ženskome naravne ne mogu se u potpunosti razviti. Kad se ženu odsiječe od njezina temeljna izvora, ona je sterilizirana, pa se njezini instinkti i prirodni životni ciklus gube, prevladava ih kultura, intelekt ili ego — vlastiti ili tuđi. Divlja žena zdravlje je svih žena. Bez nje, ženska psihologija nema smisla. Ta divljakuša prototip je žene… bez obzira na kulturu, bez obzira na eru, bez obzira na politiku, ona se ne mijenja. Mijenjaju se njezini ciklusi, mijenja se njezino simboličko predstavljanje, ali u biti, ona se ne mijenja. Ona jest što jest, i čitava je. Ona usmjerava kroz žene. Ako ih se tlači, ona se bori. Ako su slobodne, ona je slobodna. Nasreću, bez obzira na to koliko često je pritisnu, ona se ponovno uzdiže. Bez obzira na to koliko puta je zabrane, priguše, potisnu, razrijede, muče, proglašavaju pogibeljnom, opasnom, ludom i drugim ponižavajućim imenima, ona probija iz žena, tako da čak najtiša, najsputanija žena čuva tajno mjesto za Divlju ženu. Čak i najpotlačenija 17 žena ima tajni život, s tajnim mislima i tajnim osjećajima koji su bujni i divlji, to jest, prirodni. Čak i najuhvaćenija žena štiti to mjesto divljega sebstva, jer intuitivno zna da će se jednoga dana pojaviti neka rupa, otvor, prilika, pa da će zbrisati. Vjerujem da su sve žene i svi muškarci rođeni nadareni. Pa ipak, i to uistinu, toliko je malo toga što opisuje psihičke živote i običaje nadarenih žena, talentiranih žena, kreativnih žena. Istodobno, postoje mnogi zapisi o slabostima i manjkavostima ljudi općenito, a posebno žena. No, u slučaju arhetipa Divlje žene, da bismo je shvatili, razumjeli, iskoristili njezine darove, više se moramo zanimati za misli, osjećaje i pothvate koji snaže žene te u skladu s tim izbrojiti vanjske i kulturalne čimbenike koji oslabljuju žene. Općenito, kada shvatimo divlju narav kao biće za sebe, biće koje oživljava i prožima najdublji život žene, možemo se početi razvijati na dotad nezamislive načine. Kad se ne pozabavi tim urođenim duhovnim bićem koje je središnje ženskoj psihi, psihologija izdaje žene, izdaje njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri, čitavim budućim tijekom matrilinearne loze. Dakle, kako bismo primijenili pravi lijek na ranjene dijelove divlje psihe, kako bismo ispravili odnos prema Divljoj ženi, valja pravilno imenovati zabune psihe. Dok u mojemu kliničkom zanimanju postoji dobar dijagnostički statistički priručnik i pristojan broj diferencijalnih dijagnoza, te psihoanalitičkih parametara koji definiraju psihopatiju s pomoću organizacije ili njezina nedostatka unutar objektivne psihe i osi ego-sebstvoi, postoje i druga definirajuća ponašanja i osjećaji koji, iz ženina kuta gledanja, snažno pokazuju o čemu se radi. Koji su neki od osjećajima obojenih simptoma narušena odnosa s divljom snagom u psihi? Kad osjećamo, mislimo ili djelujemo na bilo koji od dolje navedenih načina, to znači da smo djelomice prekinuli ili u potpunosti izgubili odnos s dubokom instinktivnom psihom. Koristeći se isključivo ženskim jezikom, to su: osjećaj iznimne suhoće, umora, slabosti, depresije, zbunjenosti, ušutkanosti, neuzbudenosti. Osjećaj straha, hromosti ili slabosti, bez nadahnuća, bez živosti, bez duhovnosti, 18 bez značenja, postidenost, kroničan bijes, nepostojanost, nepokretljivost, nekreativnost, zbijenost, izluđenost. Osjećaj nemoći, kronične dvojbe, klimavost, blokiranost, nemogućnost provedbe, predavanje vlastita kreativna života drugima, iscrpljujuće odluke vezane uz partnere, rad ili prijateljstva, patnja zbog života izvan vlastitih ciklusa, pretjerano zaštitnički odnos prema vlastitoj osobi, nepomičnost, nesigurnost, malodušnost, nemogućnost određivanja vlastita tempa ili granica. Ne ustrajati na vlastitome tempu, nesigurnost u vlastitu osobu, udaljenost od Boga ili Bogova, odvojenost od ponovnog oživljavanja, duboka uvučenost u kućevnost, intelekttjalizam, rad ili inerciju, jer to je najsigurnije mjesto za nekoga tko je izgubio instinkte. Strah od samostalnoga poduzimanja ili otkrivanja sebe, strah od traženja mentora, majke, oca, strah od izlaganja nesavršena djela prije nego li postane opus, strah od kretanja na putovanje, strah od brige za drugoga ili druge, strah da ćemo pobjeći, istrošiti se, iscrpiti se, puzanje pred autoritetom, gubitak energije prije kreativnih projekata, cvilež, poniženje, tjeskoba, tupost, napetost. Strah od uzvraćanja udarca kad nema druge mogućnosti, strah od iskušavanja novoga, strah da ustanemo, progovorimo, govorimo protiv, mučnina, trema, žgaravica, osjećaj da smo presječene na pola, zadavljene, prebrzo slaganje ili ljubaznost, osveta. Strah od prestanka, strah od djelovanja, stalno brojanje do tri a nikako da počnemo, kompleks veće vrijednosti, neodlučnost, dok smo inače potpuno sposobne, funkcioniramo u potpunosti. Takvo odcjepljenje nije bolest neke ere ili stoljeća, ono postaje epidemija bilo gdje i bilo kad su žene zarobljene, uvijek kada divlja narav pada u zamku. Zdrava žena uvelike nalikuje vuku: čvrsta, prepuna snažne životne sile, daruje život, svjesna je teritorija, domišljata, odana, pokretna. No, odvajanje od divlje prirode ženinu osobnost čini oskudnom, tankom, sablasnom, poput prikaze. Nije zamišljeno da budemo kržljave s krhkom kosom i nesposobne za skok, za potjeru, rađanje, stvaranje života. Kada ženski život dosegne stasis, dosadu, uvijek je vrijeme da se pojavi divlja 19 žena; vrijeme je da stvaralačka funkcija psihe preplavi deltu. Kako Divlja žena utječe na žene? S Divljom ženom kao saveznikom, kao vođom, uzorom, učiteljicom, vidimo, ne kroz dva oka, nego kroz oko intuicije koje je mnogooko. Tako, kad nametnemo intuiciju, postajemo poput zvjezdana neba: gledamo u svijet kroz tisuću očiju. Divlja žena nosi vidarske svežnjeve, ona nosi sve što žena treba biti i znati. Ona nosi lijekove za sve. Nosi priče i snove i riječi i pjesme i znakove i simbole. Ona je i sredstvo i cilj. Usvojiti instinktivnu narav ne znači raspasti se, promijeniti sve iz lijeva u desno, iz crnoga u bijelo, preseliti se s istoka na zapad, ponašati se ludo ili nekontrolirano. To ne znači da ćemo izgubiti svoju prvotnu socijalizaciju ili postati manje čovječne. To znači upravo suprotno. Divlja narav sadržava golem integritet. To znači utvrditi teritorij, pronaći svoj čopor, bivati u svojemu tijelu sa sigurnošću i ponosom, bez obzira na tjelesnu obdarenost i ograničenja, govoriti i djelovati u svoje ime, biti svjesna, budna, služiti se urođenim ženskim moćima intuicije i osjeta, uključiti se u svoj ciklus, naći svoju pripadnost, uzdići se s dostojanstvom, posjedovati što više svijesti. Arhetip Divlje žene i sve što stoji iza nje pokroviteljica je svim slikaricama, spisateljicama, kiparicama, plesačicama, misliteljicama, oblikovateljicama molitvi, tražiteljicama, nalazačicama — jer sve su one zaokupljene radom na pronalascima, a to je glavno zanimanje Divlje žene. Kao i uvijek u umjetnosti, ona obitava u utrobi, ne u glavi. Može slijediti tragove, trčati, prizivati i odbijati. Može osjetiti, kamuflirati se i duboko voljeti. Intuitivna je, tipična i normativna. U potpunosti je suštinska za mentalno i duševno zdravlje žena. Pa onda što je Divlja žena? Sa stajališta arhetipske psihologije, a i pripovjedačke tradicije, ona je ženska duša. A ipak je više od toga: ona je izvor ženskoga. Ona je čitav instinkt, vidljivih i skrivenih svjetova — ona je temelj. Sve mi od nje primamo ozarenu stanicu koja sadržava sve instinkte i znanja koja su nam potrebna za život. Ona je intuicija, vidovita, pozorna slušateljica, odano srce. Potiče ljude da ostanu multilingvalni, da 20 znaju govoriti jezicima snova, strasti i pjesništva. Ona nam šapće iz noćnih snova, ona na tlu ženske duše ostavlja oštru dlaku i blatnjave tragove. To ispunjava žene čežnjom za njom, da je oslobode i vole. Ona, to su ideje, osjećaji, nagoni i sjećanje. Dugo je, dugo bila izgubljena i napola zaboravljena. Ona je izvor, svjetlo, noć, tama i rađanje dana. Ona je miris dobra blata i stražnja noga lisice. Ptice koje nam otkrivaju tajne pripadaju njoj. Ona je ta koja grmi nakon nepravde. Ona je ta koja se okreće kao veliko kolo. Ona je ta zbog koje odlazimo od kuće kako bismo je tražile. Ona je ta kojoj se vraćamo kući. Ona je prljav korijen svih žena. Ona je ono što nas tjera dalje kada mislimo da nam je došao kraj. Ona je inkubator sirovih malih ideja i pogodbi. Ona je mozak koji nas ima na umu, mi smo misli koje joj dolaze. Gdje je možete osjetiti, gdje je možete naći? Ona se kreće pustinjama, šumama, oceanima, gradovima, siromaškim četvrtima i dvorcima. Živi među kraljicama, među seljankama, u konferencijskim salama, tvornicama, zatvorima, na planini samoće. Živi u getu, na sveučilištu, na ulicama. Ostavlja tragove stopa kako bismo pokušale stati u njih. Ostavlja tragove svagdje gdje postoji neka žena koja je plodno tlo. Gdje živi Divlja žena? Na dnu bunara, u izvorima, u prapovijesnom eteru. Živi u suzi i u oceanu. Živi u kori drveća, koja puca dok raste. Ona je iz budućnosti i s početka vremena. Živi u prošlosti, a mi je prizivamo. Ona je u sadašnjosti i privlači stolac našem stolu, stoji iza nas u redu, vozi ispred nas na cesti. Ona je u budućnosti i ide unatrag kroz vrijeme kako bi nas sada našla. Živi u zelenilu koje izviruje iz snijega, živi u šuštavim stabljikama umirućega jesenskoga kukuruza, živi ondje kamo mrtvi dolaze po poljubac, a živi šalju svoje molitve. Živi u mjestu gdje se stvara jezik. Živi od pjesništva, udaraljki i pjevanja. Živi od četvrtinki i melodijskih ukrasa, u kantati, u šestini i u bluesu. Ona je trenutak netom prije navale nadahnuća. Živi na dalekome mjestu koje probija u naš svijet. Ljudi bi mogli tražiti dokaze za postojanje Divlje žene. Zapravo traže dokaz za psihu. Budući da smo psiha, mi smo ujedno i dokaz. Svaka od 21 nas dokaz je ne samo postojanja Divlje žene, nego i stanja Divlje žene u kolektivnom. Mi smo dokaz toga neizrecivog ženskoga numena. Naše postojanje istovjetno je njezinu. Dokaz su naši doživljaji nje iznutra i izvana. Tisuće i milijuni naših susreta s njom, intrapsihički kroz snove noću i misli danju, kroz čežnju i nadahnuće — to je ovjera. Činjenica da smo žalobne u njezinoj odsutnosti, da čeznemo i patimo kad smo odvojene od nje — to su pokazatelji da je prošla ovuda. Doktorirala sam iz etno-kliničke psihologije koja se bavi i kliničkom psihologijom i etnologijom, pri čemu ova posljednja posebno proučava psihologiju skupine, poglavito plemena. Rad na poslijediplomskoj razini bavio se analitičkom psihologijom, što mi daje svjedodžbu psihoanalitičara Jungove škole. Kojiput me pitaju što je to što radim tijekom sesija kako bih pomogla ženama da se vrate svojim divljim naravima. Znatan naglasak stavljam na kliničku i razvojnu psihologiju, a koristim se najjednostavnijim i najdostupnijim sastojkom za vidanje — pričama. Slijedimo materijal iz pacijentičinih snova, koji sadržava mnoge zaplete i priče. Fizički osjeti i tjelesno sjećanje klijentice također su priče koje se mogu čitati i pretočiti u svijest. Osim toga, podučavam ih obliku snažnoga interaktivnoga transa koji odgovara Jungovu aktivnom zamišljanju — što također stvara priče koje dalje tumače klijentičino psihičko putovanje. S divljim Ja stupamo u kontakt preko određenih pitanja i analizom bajki, narodnih priča, legendi i mitova. Uglavnom uspijevamo, kroz neko vrijeme, naći vodeći mit ili bajku koja sadržava sve upute potrebne ženi za njezin trenutačni psihički razvoj. Te priče sadržavaju dramu ženine duše. Nalik je na kazališni komad s didaskalijama, karakterizacijom i rekvizitima. Pokušavam ih osnažiti podučavajući ih drevnim ručnim obrtima… između ostaloga i 22 izradi fetiša i talismana u rasponu od običnih štapića s trakama do složenih skulptura. Umjetnost je važna jer komemorira doba duše, ili kakav poseban ili tragičan događaj na putu. Umjetnost nije samo za nas, samo označitelj vlastita razumijevanja. Ona je i zemljovid za one koje dolaze nakon nas. Kao što možete zamisliti, rad s pojedinom osobom do krajnjih je granica prilagođen samo njoj, jer je istina da su ljudi jedinstveni. No, sljedeći čimbenici su stalni u mojemu radu s ljudima, a to su temelji za sav ljudski rad koji postoji, kako moj, tako i vaš. Umijeće ispitivanja, umijeće pripovijedanja, umijeće ruku — sve to sudjeluje u stvaranju nečega, a to nešto je duša. Svakiput kad nahranimo dušu, ona će jamačno narasti. Nadam se da ćete uvidjeti kako su to opipljivi načini da se omekšaju stari ožiljci, da se izviđaju stare rane kako bi se stare vještine trijezno oživjele. Dakle, tu se nalaze priče koje razjašnjavaju odnos Divlje žene. Priče i mitovi u ovoj knjizi doslovni su transkripti mojih predavanja i predstava. Uz to su tu i neka pitanja koja postavljam ženama da razmisle i odgovore kako bi pomogle svjesno stapanje s tim vrijednim divljim Sebstvom. Uz to opisujem i neka umijeća — iskustvenu i umjetničku igru — koja pomažu ženama da numen svojega rada zadrže u svjesnom sjećanju. Posljednja dva su iz moje radionice o instinktivnim ženama, a sva ona ili svako od njih pomaže ponovnom pojavljivanju naših divljih naravi. Opčinjena sam pričama otkad sam čula prvu. Imaju veliku snagu: ne traže od nas da išta činimo, budemo, glumimo — samo trebamo slušati. Lijekovi za ispravljanje ili ponovno preuzimanje bilo kakva izgubljena psihičkog nagona sadržani su u pričama. Priče sadržavaju uzbuđenje, tugu, pitanja, čežnje i razumijevanja koje arhetip, u ovom slučaju Divlju ženu, spontano vraćaju natrag na površinu. Priče su prožete uputama koje nas vode kroz složenost života. Priče nam daju sposobnost da shvatimo potrebu za izvlačenjem potonuloga arhetipa i načine kako to učiniti. Priče koje slijede izabrala sam iz stotina 23 koje već desetljećima proučavam jer najjasnije izražavaju bogatstvo arhetipa Divlje žene. Kojiput razni kulturalni slojevi preslože kostur priče. Također slutimo da su slavna braća nastavila tradiciju prekrivanja starih poganskih simbola kršćanskima, tako da bi stari vidar u priči postao zla vještica, duh bi postao anđeo, inicijacijski veo pretvorio bi se u rupčić, ili bi dijete imenom Lijepa uobičajeno ime za dijete koje bi se rodilo tijekom solsticijskoga slavlja bilo preimenovano u Schmerzenreich, Tužna. Seksualni su elementi izostavljani. Stvorenja i životinje koje su bile od pomoći pretvorile bi se u demone i babaroge. Tako su se izgubile mnoge poučne ženske priče o seksu, ljubavi, novcu, braku, rađanju, smrti i transformaciji. Tako su se i prikrivale bajke i mitovi koji objašnjavaju misterije drevnih žena. Većina starih zbirki bajki i mitova koje danas postoje snažno su izribane kako bi se ispralo sve što je opsceno, seksualno, izopačeno, pretkršćansko, žensko i inicijacijsko te Božice, lijekovi za razne psihičke boljke i upute za duhovna ushićenja. No, nije zauvijek izgubljeno. Još kao dijete čula sam mnoge nepročišćene i neiskvarene teme priča, od kojih mnoge donosim ovdje. U svakom fragmentu priče nalazi se oblik čitave. Prčkala sam po nečemu što šaljivo nazivam forenzičkom analizom bajki i paleomitologijom. Uspoređujem mnoge verzije iste priče i skupljam što više novih i starijih verzija. Zatim usporedim oblike, rekonstruiram priču iz drevnih arhetipskih obrazaca koje sam naučila kroz godine svojega učenja arhetipske psihologije, koja čuva i proučava sve motive i zaplete u bajkama, legendama i mitovima kako bi shvatila instinktivne živote ljudi. Pomoć mi stiže iz obrazaca koji se nalaze u zamišljenim svjetovima i u kolektivnom nesvjesnom svih ljudi, a koje možemo prizvati snovima i neuobičajenim stanjima svijesti. Proučavam arhetipske obrasce već dvadeset i nešto godina, a mitove, bajke i folklor mnogo dulje. Usvojila sam golem korpus znanja o kosturima priča. Vrlo je lako primijetiti kada kakva kost nedostaje u priči. Razna osvajanja naroda od drugih naroda te mirni i prisilni prelasci na druge vjere tijekom stoljeća prekrili su ili promijenili izvornu srž starih priča. No, postoje i dobre vijesti. Bez obzira na strukturalne prevrate u postojećim verzijama priča, postoji čvrst obrazac koji se i nadalje ističe. Iz toga možemo napraviti rekonstrukciju. Iz oblika i obrisa komadića i dijelova možemo s priličnom točnošću odrediti što se izgubilo iz priče, pa se takvi izgubljeni komadi mogu pravilno nadomjestiti. Često se pritom otkrivaju zapanjujuće podstrukture koje počnu liječiti žensku tugu zbog uništenja tako velika dijela starih tajni. Sve što je potrebno, sve što će nam ikada biti potrebno, tek je šapat iz kostura priče. Prikupljanje priča stalan je paleontološki pothvat. Što više kostiju priče posjedujete, to je vjerojatnije da ćete moći pronaći i čitavu priču. Što su priče cjelovitije, to nam se prikaže više blagih obrata psihe i to je bolja prilika koju dobijemo kako bismo shvatili i prizvali rad na duši. Kada radimo na duši, ona, Divlja žena, još više izgrađuje sebe. Kao dijete imala sam sreću da me okružuju ljudi iz mnogih starih europskih zemalja i iz Meksika. Mnogi članovi moje obitelji, susjedi i prijatelji bili su prva generacija Amerikanaca ili su tek nedavno bili stigli iz Mađarske, Njemačke, Rumunjske, Bugarske, južnoslavenskih zemalja, Poljske, Rusije, Litve, Češke i Slovačke, kao i iz Jalisca, Michoacana, Juareza i mnogih aldeas fronterizas sela s granica Meksika, Teksasa i Arizone. Došli su kako bi se bavili poljoprivredom, bili berači, radili u čeličanama, pivovarama i na kućanskim poslovima. Većina nije bila obrazovana u akademskom smislu, ali su bili izrazito mudri, nositelji vrijedne i gotovo posve oralne tradicije. Mnogo članova obitelji i ljudi iz susjedstva koji su me okruživali 25 preživjeli su radne logore, logore za raseljene osobe, deportacijske logore i koncentracijske logore gdje su pripovjedači među njima živjeli u nekoj stravičnoj verziji Šeherezade. Mnogima su oduzeli obiteljsku zemlju, mnogi su živjeli u imigracijskim zatvorima i bili vraćeni u svoje zemlje protiv svoje volje. Od tih sam priprostih pripovjedača prvi put čula priče koje ljudi pričaju kada bi im se u svakom trenutku život mogao pretvoriti u smrt, a smrt u život. Od njih sam također naučila da su bajke u knjigama nekako uštirkane i izglačane, tako da je velik dio njihove jedrosti uništen. Poslije, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, dok sam selila na zapad, živjela sam među skrbnim neznancima, Židovima, Ircima, Grcima, Talijanima, Afroamerikancima i Alzašanima, koji su postali srodne duše i prijatelji. Imala sam veliku sreću da sam upoznala neke od rijetkih starih latinskoameričkih zajednica s jugozapada SAD-a, kao što su Trampas, Truchas, New Mexico. Trampila sam priče s braćom i sestrama za kuhinjskim stolovima i pod sjenicama vinove loze, u kokošinjcima i mljekarskim stajama, a i dok sam pljeskala praveći tortille, slijedila tragove divljih životinja i milijunti put šivala goblene. Imala sam sreću da sam dijelila zadnju zdjelu chilija, pjevala sa ženama gospel da probudimo mrtve i spavala pod zvijezdama u kućama bez krova. Sjedala sam oko vatre ni za večeru, ili oboje, u Maloj Italiji, Poljskoj četvrti, Brežuljkastom predjelu, Los Barrios i drugim etničkim zajednicama diljem urbanoga Srednjeg i Dalekog zapada, a nedavno sam trampila priče o sparatima, zlim duhovima, s pripovjedačima na Bahamima. Posebno sam bila sretna što su svagdje kamo sam išla, djeca, gospođe, muškarci u najboljim godinama, a i starkelje i krezube babe — umjetnici duše — izlazili iz šuma, prašuma, livada i pješčanih nanosa kao bi me uveseljavali graktanjem i štektanjem. A i ja njih. Profesionalni folkloristi, jungovski, frojdovski ili neki drugi psihoanalitičari, etnolozi, antropolozi, teolozi, arheolozi, svi oni imaju neku drugu metodu, kako za sakupljanje priča, tako i za njihovo korištenje. Intelektualno je pristup koji sam razvila kako bih radila s pričama nastao iz mojega školovanja vezanog uz analitičku i arhetipsku-psihologiju. Više od pola desetljeća tijekom psihoanalitičkoga školovanja proučavala sam proširivanje lajtmotiva, arhetipsku simbologiju, svjetsku mitologiju, drevnu i popularnu ikonologiju, etnologiju, religije svijeta i tumačenje bajki. No, instinktivno pristupam pričama kao cantadora, pripovjedačica, čuvarica starih priča. Potječem iz duge loze pripovjedača: mesemondók, stare Mađarice koje pripovijedaju dok sjede na drvenim stolcima s plastičnim torbicama na krilu, razdvojenih koljena, sa suknjama što dosežu do poda… i cuentistas, stare Južnoamerikanke koje stoje, čvrstih grudi, širokih bokova i izvikuju priču u stilu ranchera. Oba klana pripovijedaju priče običnim glasom žena koje su proživjele krv i djecu, kruh i kosti. Za njih, priča je lijek koji jača i ispravlja pojedinca i zajednicu. Moderni pripovjedači potomci su neizmjerne i drevne zajednice svećenika, trubadura, bardova, griota1, cantadora, kantora, putujućih pjesnika, skitnica, vještica i luđaka. Sanjala sam jednom kako pričam i osjetim da mi netko ohrabrujući tapša stopalo. Pogledam dolje i vidim kako stojim na ramenima neke starice koja mi podupire gležnjeve i smiješi mi se. Ime dolazi od iskvarene portugalske riječi criado. Skrbnost u pripovijedanju potječe od onih koji su bili prije. Pričanje ili slušanje priča crpi svoju snagu iz visokoga stupa čovječanstva koji je izgrađen od ljudi spojenih jedan s drugim kroz vrijeme i prostor, pažljivo odjevenih u krpe ili halje ili golotinju svojega doba i do krajnosti ispunjenih životom kojim se još uvijek živi. Ako postoji jedinstven izvor priča i numen priča, onda je to taj dugi lanac ljudi. Priča je mnogo starija od umijeća i znanosti psihologije, i uvijek će im biti nadređena bez obzira na to koliko vremena prošlo. Tako pripovjedačica potiče stvaranje duše. Pripovjedačica u transu priziva el duendeiii, vjetar koji dušu otpuhuje slušateljima u lice. Pripovjedačica u transu putem meditativne prakse priče uči kako postati psihički izrazito gipka, to jest, uči se kako otvoriti određena psihička vrata i otvore ega kako bi dopustila glasu da govori, glasu koji je stariji od kamena. Kad se to postigne, priča može krenuti bilo kojim tragom, može je se okrenuti naopačke, ispuniti zobenom kašom i istresti pred siromaha kao gozba, može je se ispuniti zlatom napretek, a može i otjerati slušatelja na drugi svijet. Pripovjedač nikada ne zna kako će se sve to završiti, a to je bar pola vlažne čarolije priče. Ovo je knjiga pripovijedanja o običajima arhetipa Divlje žene. Pokušati izraditi neki njezin dijagram, nacrtati kućice oko njezina psihičkoga života, bilo bi suprotno njezinu duhu. Upoznati je, proces je koji traje, koji traje čitav život, a to je zašto je ovo djelo rad koji traje, koji traje čitav život. Pa tako eto nekih priča koje valja uzeti kao vitamine za dušu, nekih zapažanja, nekih djelića karte, nekih sitnica kojima ćemo pričvrstiti pera 28 na drveće kako bismo pokazali pravi put, nekoga raskrčena raslinja kako bismo poveli natrag u el mundo subterráneo, podzemni svijet, naš psihički dom. Priče pokreću unutarnji život, a to je osobito važno kad je unutarnji život prestrašen, zakvačen ili stjeran u kut. Priča podmazuje poluge i osovine, diže adrenalin, pokazuje nam izlaz, put dolje ili gore, i a za naš trud izrezuje nam fina široka vrata u prethodno golim zidovima, otvore koji vode u zemlju snova, koji vode ljubavi i učenju, koji nas vode natrag u naše stvarne živote, upoznate s divljim ženama. Priče poput Modrobradog daju nam nove informacije o tome što činiti sa ženskim ranama koje ne prestaju krvariti. Priče poput Kosturke pokazuju mističnu snagu odnosa i kako se umrtvljeni osjećaji mogu vratiti u život i duboku ljubav. Darovi Stare majke smrti mogu se pronaći u liku Babe Jage, stare divlje vještice. Lutkica, koja pokazuje put kad se sve čini izgubljenim, ponovno izvlači na površinu jedno od izgubljenih ženskih i instinktivnih umijeća u Vasilisi Premudroj. Priče poput La loba, koštanke u priči, uče nas o transformativnoj funkciji psihe. Bezruka djeva pronalazi izgubljene faze starih inicijacijskih obreda Divlje žene iz drevnih vremena, a kao takva pruža bezvremene i doživotne upute za sve godine ženina života. Sve te priče predstavljaju oštricu uvida, plamen strastvena života, dah govora o onome što znamo, hrabrost da izdržimo što vidimo a da ne skrenemo pogled, miris divlje duše. Ovo je knjiga ženskih priča koje poput putokaza stoje na putu. Tu su da ih pročitate, razmislite o njima i krenete za njima prema vlastitoj prirodnoj slobodi, svojoj skrbi za sebe, životinje, zemlju, djecu, sestre, ljubavnike i muškarce. Reći ću vam odmah, vrata u svijet Divlje žene nisu mnogobrojna, ali su dragocjena. Ako imate kakav duboki ožiljak, to su 29 vrata, ako imate kakvu staru, staru priču, i to su vrata. Ako volite nebo i vodu toliko da to gotovo ne možete podnijeti to su vrata. Ako čeznete za dubljim životom, za punim životom, za zdravim životom, to su vrata. Materijal u ovoj knjizi odabran je kako bi vas ohrabrio. Djelo je ponuđeno kao utvrda za one koji su na putu, uključujući one koji se muče u teškim unutarnjim predjelima, kao i za one koji se muče u svijetu i za svijet. Moramo težiti tome da dopustimo našoj duši da se razvije na prirodan način i do prirodne dubine. Divlja priroda ne traži od žene da bude neke određene boje, određena obrazovanja, da živi određenim stilom ili unutar određene ekonomske klase… ustvari, ne može se niti razviti u atmosferi usiljene političke ispravnosti, ili tako što će je se ukalupiti u stare dotrajale paradigme. Ona živi od svježeg uvida i vlastita integriteta. Ona živi od vlastite prirode. Dakle, bilo da ste introvertni ili ekstrovertni, žena koja voli žene, žena koja voli muškarce, ili žena koja voli Boga, ili sve od toga; bilo da posjedujete jednostavno srce ili ambicije Amazonke, bilo da se pokušavate probiti do vrha ili jednostavno preživjeti do sutra, bilo da ste prpošni ili ozbiljni, kraljevskoga ili surova držanja — Divlja žena vam pripada. Kako biste pronašli Divlju ženu, potrebno je da se vratite u svoje instinktivne živote, u svoje najdublje znanjeiv. Dakle, krenimo sad dalje i sjetimo nas se sve do duše Divlje žene. Vratimo pjevanjem njezino meso na naše kosti. Odbacimo sve lažne kože koje su nam navučene. Podržimo pravu kožu snažnoga instinkta i znanja. Stanimo na psihičko tlo koje nam je nekoć pripadalo. Razmotajmo zavoje, pripremimo lijek. Vratimo se sada, divlje žene, zavijajući, smijući se, opijevajući Onu koja nas toliko ljubi. Za nas, stvar je jednostavna. Bez nas Divlja će žena umrijeti. Bez Divlje žene, mi ćemo umrijeti. Para vida, za pravi život, sve moramo živjeti. POGLAVLJE Vijanje: uskrsnu uskrsnućće divlje žene La loba, Vu Vuččica Moram vam otkriti da nisam jedna od Božanskih, koja ušeće u pustinju i vrati se bremenita mudrošću. Proputovala sam mnoga ognjišta i postavljala mamce za anđele oko svakoga prenoćišta. No, mnogo sam češće umjesto mudrosti dobila neugodne epizode giardijaze, Escherichije coliv i amebne dizenterije. To je sudbina mistika srednje klase s osjetljivim crijevima. No, kad bih uočila kakvu mudrost ili ideju na svojim putovanjima na čudna mjesta i k neobičnim ljudima, naučila sam se skloniti, jer kojiput stari otac Akadem, kao i Kron, još naginje tome da pojede djecu prije nego što ona uspiju liječiti ili zapanjiti. Ta vrsta prekomjerne intelektualizacije zamagljuje obrasce Divlje žene i instinktivnu žensku narav. Dakle, za poboljšavanje našega srodnog odnosa s instinktivnom prirodom vrlo je dobro ako razumijemo priče kao da smo u njima, a ne kao da su one izvan nas. Ulazimo u priču kroz vrata unutarnjega sluha. Govorena priča dodiruje slušni živac koji se proteže bazom lubanje u moždano deblo tik ispod mosta. Tamo se slušni impulsi provode uvis u svijest, ili, kažu, u dušu… ovisno o pristupu koji slušatelj ima. Drevni obducenti spominjali su da se slušni živac duboko u mozgu razdjeljuje na tri dijela, ili više. Zaključili su da uho, stoga, čuje na tri razne razine. Jedan put, tvrdili su, čuje svakodnevne razgovore na svijetu. Drugi put poima učenje i umjetnost. A treći put postoji kako bi sama duša 31 mogla čuti upute i primiti znanje dok je tu na zemlji. Pa onda, slušajte duševnim sluhom, jer to je zadaća priče. Divlja se žena vraća, kost po kost, vlas po vlas. Vraća se tijekom snova u noći, kroz događaje koje tek napola razumijemo i napola pamtimo. Vraća se kroz priču. Krenula sam na seobu po SAD-u šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, tražeći neko mjesto da se skrasim, mjesto koje bi bilo prepuno drveća, mirisno od vode i naseljeno stvorenjima koje volim: medvjedima, lisicama, zmijama, orlovima, vukovima. U gornjem dijelu regije Velikih jezera vukove su sustavno istrebljivali, a bez obzira na to kamo sam išla proganjali su ih na ovaj ili onaj način. Premda su mnogi o njima govorili kao o opasnosti, uvijek sam se osjećala sigurnijom kada bi u šumi bilo vukova. Na Zapadu i na Sjeveru u to se doba moglo logorovati i čuti kako planine i šume noću pjevaju, pjevaju i pjevaju. Uskoro je čak i Stijenjak bio gotovo očišćen od vukova. Tako sam došla do velike pustinje koja se prostire dopola kroz Meksiko, a pola u Sjedinjenim Državama. Vidite, kaže se da postoji mjesto u pustinji na kojem se duh žena i duh vukova susreće kroz vrijeme. Zatim sam pronašla astečku priču o blizancima siročićima koje je vučica dojila dok nisu bili dovoljno stari da se sami snađu. Zatim sam na jednoj od mojih etnografskih ekspedicija upoznala koštanku i od tada više nisam ista osoba. Priče o koštancima provlačile su se posvuda, bez obzira na to kamo sam putovala. Te priče poprimaju mnoge oblike. Kao i u istočnoeuropskim bajkama, čini se da ona čeka izgubljene ljude, lutaoce ili tražioce da dođu k njoj. Oprezna je, često kosmata, uvijek debela, a osobito želi izbjeći društvo. Ona je i kreštalica i kokodakalica, općenito ima više životinjskih zvukova nego ljudskih. Kažu da živi među saprofitnim padinama na indijanskom teritoriju Tarahumara. Kažu da je zakopana pred Phoenixom pokraj nekog bunara. Priča se da su je vidjeli kako putuje na jug prema Monte Albanvii u izgorenom autu s propucanim stražnjim staklom. Priča se da stoji pokraj autoceste blizu El Pasa ili da se vozi u otvorenom kamionu u Moreliju, u Meksiku, ili da su je vidjeli kako ide na tržnicu poviše Oaxace s neobično oblikovanim granama ogrjeva na leđima. Zovu je mnogim imenima: La huesera, Koštanka, La trapera, Sakupljačka i La loba, Vučica. Jedini joj je posao sakupljanje kostiju. Poznata je po tome što skuplja i čuva upravo ono što je u opasnosti da nestane sa svijeta. Njezina je špilja ispunjena svakojakim kostima pustinjskih stvorenja: jelena, čegrtuše, vrane. No, specijalnost su joj, kažu, vukovi. Ona se provlači, puzi i pretražuje montañas, planine i arroyos, suha riječna korita, u potrazi za vučjim kostima, a kad sakupi čitav kostur, kad je i zadnja kost na mjestu i kada prelijepi bijeli kip stvorenja leži pred njom, ona sjedne pokraj vatre i razmisli o tome koju će pjesmu pjevati. Kad odluči, stane nad criaturu, podigne ruke nad nju i zapjeva. Tada se na kostima vučjih rebara i kostima vučjih nogu počne pojavljivati meso i stvorenje dobiva dlaku. La loba nastavi pjevati, a stvorenje nastavi oživljavati, rep mu se izvije uvis, čupav i jak. La loba nastavi pjevati, a vučje stvorenje prodiše. I dalje La loba pjeva, tako duboko da se zatrese pustinjsko tlo, a dok ona pjeva, vuk otvori oči, poskoči i otrči niz kanjon. Negdje u trku, bilo od brzine trčanja, ili od prskanja pri skoku u vodu 33 ili zbog neke zrake sunca ili mjeseca koja ga pogodi ravno u slabinu, vuk se odjednom pretvara u nasmijanu ženu koja slobodno trči prema obzoru. Pa se zato, ako lutate pustinjom, a skoro će suton, i ako ste možda pomalo izgubljeni, a svakako umorni, kaže da imate sreće, jer biste se mogli svidjeti La lobi, koja će vam nešto pokazati — nešto iz duše. Svi mi počinjemo kao svežanj kostiju izgubljen negdje u pustinji, rastavljen kostur koji leži prekriven pijeskom. Na nama je da pronađemo dijelove. To je bolan postupak koji valja provoditi kad svjetlo pravilno pada, jer zahtijeva mnogo traženja. La loba nam pokazuje što to moramo tražiti — neuništivu životnu silu, kosti. La loba, taj cuento milagro, čudesna priča, pokazuje nam što duši može poći po dobru. To je priča o uskrsnuću podzemne veze s Divljom ženom. Obećaje nam da, ako pjevamo, možemo dozvati psihičke ostatke duše Divlje žene i pjevanjem je ponovno prizvati u njezin životni oblik. U priči, La loba pjeva nad kostima koje je prikupila. Pjevati znači koristiti se glasom duše. To znači dahnuti istinu o svojoj snazi i potrebi, izdahnuti dušu nad ono što boluje ili čemu je potrebna ponovna izgradnja. To se radi tako da se spustimo u najdublje stanje velike ljubavi i osjećaja, dok ne pretekne želja za odnosom s divljim sebstvom, a onda iz toga stanja uma progovaramo dušom. To znači pjevati nad kostima. Ne možemo počiniti pogrešku da pokušamo izići tako snažan osjećaj ljubavi iz ljubavnika, jer napor tih žena da pronađu i zapjevaju slavopojku stvaranja samotan je posao, rad koji se provodi u pustinji psihe. Razmislimo sad o samoj Vučici. Simbol Starice jedna je od najraširenijih arhetipskih personifikacija na svijetu. A opet, La loba je uvelike drugačija po svojoj biti i učinku, jer ona je hranidbeni korijen čitava instinktualna sustava. Na Jugozapadu je poznaju i pod imenom La que sabé, Ona koja zna. Prvi put sam čula za La que sabé kad sam živjela u planinama Sangre de Cristo u Novom Meksiku, ponad srca planinskoga vrha Lobo Peak. Neka 34 stara vještica iz Ranchosa rekla mi je da La que sabé zna sve o ženama, da je La que sabé stvorila žene iz nabora na tabanu svojega božanskoga stopala. Zato su žene znalačka stvorenja: sačinjene su, u biti, od kože tabana koja sve osjeća. Ideja da je koža stopala osjetljiva nekako je zvučala istinito, jer mi je akulturirana žena iz plemena Kiché jednom rekla kako je obula prvi par cipela kad je imala dvadeset godina te da se još ne može naviknuti na hodanje con los ojos vendados, s blinkerima na stopalima. Ta Divlja žena, La loba, koja živi u pustinji nosi mnoga imena i provlači se kroz sve narode tijekom stoljeća. Postoje još mnoge, mnoge. One su slike onoga i onih što žive pod brežuljkom, daleko u pustinji, tamo u dubini. U mitovima, pod kojim god imenom, La loba poznaje osobnu prošlost i drevnu prošlost jer je preživjela generaciju za generacijom te je bezvremenski stara. Ona bilježi ženske namjere. Ona čuva žensku tradiciju. Njezini brci osjećaju budućnost, ona posjeduje dalekovidno mliječno oko stare vještice, istodobno živi i unatrag i unaprijed u vremenu, ispravljajući jednu stranu plešući s drugom. La loba, Stara, Ona koja zna, nalazi se u nama. Raste u najdubljoj duševnoj psihi žena, drevnoj i vitalnoj Divljoj ženi. Priča o La lobi opisuje njezin dom kao mjesto u vremenu gdje se susreću duh žena i duh vukova — mjesto gdje se miješaju njezin um i njezini instinkti, gdje duboki život žene stvara temelje njezinu svjetovnu životu. To je mjesto na kojem se ljube Ja i Ti, mjesto na kojem žene trče s vukovima. Ta starica stoji između svjetova racionalnosti i mita. Ona je zglob na kojem se ta dva svijeta okreću. Ta zemlja među svjetovima jest ono 35 neobjašnjivo mjesto koje svi prepoznajemo nakon što ga jedanput iskusimo, ali nijanse kojega izmiču i mijenjaju oblik ako ih silom pokušamo uhvatiti, osim ako upotrijebimo pjesništvo, glazbu, ples… ili priču. Postoji mišljenje da je imunosni sustav tijela ukorijenjen u toj tajanstvenoj zemlji psihe, a tako je i ono mistično, kao i sve arhetipske predodžbe i nagoni, uključujući našu božansku glad, našu čežnju za misterijima te sve svete instinkte, baš kao i one koji su svjetovni. Neki bi rekli da se tu nalaze i svi zapisnici čovječanstva, izvor svjetla, vir mraka. To nije praznina, nego više mjesto Maglenih bića gdje stvari jesu i nisu još, gdje sjenke imaju građu, a građa je prozirna. Jedna je stvar sigurna u vezi s tom zemljom: stara je… starija od oceana. Ona, kao ni La loba, nema dob, bezvremena je. Arhetip Divlje žene temelj je toga sloja, isijava instinktualnu psihu. Premda u našim snovima i kreativnim doživljajima ona nosi mnoge krinke, ne proizlazi iz sloja majke, djeve, prosječne žene, a nije ni unutarnje dijete. Ona nije ni kraljica, ni amazonka, ni ljubavnica, ni vidjelica. Ona je tek što jest. Nazovite je La que sabé, Ona koja zna, nazovite je Divlja žena, nazovite je La loba, nazovite je njezinim uzvišenim imenima ili običnim imenima, nazovite je novijim imenima ili drevnim, ona ostaje upravo ono što jest. Divlja žena kao arhetip surova je i neopisiva sila koja čovječanstvu donosi pregršt ideja, slika i posebnosti. Arhetip postoji posvuda, a opet nije vidljiv na uobičajen način. Onaj dio koji se vidi u mraku ne može se vidjeti na dnevnome svjetlu. Nalazimo preostale dokaze arhetipa u slikama i simbolima koji su u pričama, književnosti, pjesništvu, slikarstvu i religiji. Čini se da njihov žar, glas i miris služe tome da nas uzdignu iz razmišljanja o dreku na našem repu do povremena putovanja u društvu zvijezda. U obitavalištu La lobe duhovi se pojavljuju kao ličnosti, a La voz mitológica, Mitološki glas duboke psihe, govori kao pjesnik i prorok. Kad jednom umru, stvari koje imaju psihičku vrijednost mogu se oživjeti. Jung ga je izmjenično nazivao kolektivnim nesvjesnim, objektivnom psihom i psihoidnim nesvjesnim — govoreći pritom o još manje opisivu sloju onoga prije. Posljednje je zamišljao kao mjesto gdje biološki i psihološki svijet dijele izvor, gdje bi se biologija i psihologija mogle miješati jedna s drugom i ostvarivati međusoban utjecaj. Tijekom čitava ljudskoga sjećanja, to je mjesto — nazovite ga Carstvom snova, nazovite ga domovinom Maglenih bića, pukotinom među svjetovima — mjesto gdje se događaju bogojavljanja, čuda, zamišljanja, nadahnuća i zacjeljivanja svih vrsta. Premda to mjesto prenosi veliko psihičko bogatstvo, moramo mu prići pripremljeni, jer bismo mogli podlegnuti iskušenju da se veselo utopimo u oduševljenju provodom. Dogovorna zbilja u usporedbi možda ne djeluje tako uzbudljivom. U tom smislu dublji slojevi psihe mogu postati zamka oduševljenja iz koje se ljudi vraćaju nesigurni, s klimavim idejama i neozbiljnim prikazima. To nije zamišljeno tako. Mišljeno je da se vratimo potpuno isprani ili uronjeni u vode koje oživljavaju i prožimaju, čime se na naše tijelo utiskuje miris svetih. Svaka žena ima potencijalni pristup rijeci pod rijekom, río abajo río. Na njezine obale stiže putem duboke meditacije, plesa, pisanja, slikanja, stvaranja molitvi, pjevanja, bubnjanja, aktivne mašte ili bilo koje aktivnosti koja zahtijeva intenzivnu izmijenjenu svijest. Žena stiže u taj svijet-među-svjetovima putem čežnje i tražeći nešto što vidi samo krajičkom oka. Stiže onamo putem duboko kreativnih djela, putem namjerne samoće i baveći se bilo kojom od umjetnosti. A čak i uz te vješte običaje, velik dio onoga što se događa u tome neopisivu svijetu zauvijek nam ostaje tajnom, jer krši nama poznate fizičke i racionalne zakone. Pažnja s kojom valja ulaziti u to psihičko stanje zabilježena je u kratkoj, no snažnoj priči o četiri rabina koji su čeznuli za tim da vide najsvetija Ezekielova kola. Tamo ugledaše sveta Ezekielova kola. Negdje pri silasku iz Pardesa, raja, na Zemlju, jedan od rabina, vidjevši takvu raskoš, izgubi razum te je, pjenivši se, lutao do kraja života. Ništa se uistinu nije zbilo. Predavao je, i nije prestajao, o tome kako je sve sastavljeno i što to znači… a na taj je način skrenuo s puta i izdao svoju vjeru. I življaše boljim životom nego prije. No, znamo da nam dodir sa svijetom u kojem obitava Suština pruža znanje o nečemu što je s onu stranu uobičajena dometa ljudskoga sluha. Osim toga, ispunjava nas i osjećajem širine i velebnosti. Kada dotaknemo Onu koja zna, reagiramo i djelujemo iz najdublje dubine naše integralne prirode. Ta moralna obveza o kojoj on govori, znači da živimo ono što uočavamo, bilo da se to nalazi na psihičkim Elizejskim poljanama, otocima mrtvih, koštanim pustinjama La lobe, na planinskome licu, 38 morskoj stijeni, bogatomu podzemlju — svagdje gdje La que sabé dahne u nas i promijeni nas. Naš je posao pokazati da je dahnula u nas — pokazati, dijeliti, ispjevati, živjeti na gornjem svijetu ono što smo primili preko nagla znanja iz priča, tijela, snova i putovanja svih vrsta. La loba sukladna je svjetskim mitovima u kojima se mrtvi vraćaju u život. U egipatskome mitu Izida tu uslugu svake noći pruža mrtvom bratu Ozirisu kojega komada zao brat, Set. Izida svake noći od sumraka do zore radi na tome da ponovno sastavi brata prije jutra, jer inače sunce neće izići. Demetra jednom u godini doziva blijedu kćer Perzefonu iz Zemlje mrtvih. A La loba pjeva nad kostima. To je meditacijska praksa nas žena koje prizivamo svoje mrtve i raskomadane dimenzije, prizivamo mrtve i raskomadane dimenzije života sama. Ona koja ponovno stvara od onoga što je umrlo uvijek je dvostran arhetip. Majka stvaranja uvijek je i Majka smrti i obratno. Zbog te dvojne naravi ili dvostruka zadatka očekuje nas velika zadaća shvatiti što oko nas, na nama i u nama mora živjeti, a što umrijeti. Naša je zadaća shvatiti pravo vrijeme za oboje, te dopustiti da umre ono što mora umrijeti, a da živi ono što mora živjeti. Za žene, río abajo río, svijet rijeke-pod-rijekom, dom Koštanke, sadržava izravne spoznaje o klicama, korijenima i zrnima svijeta. U Meksiku se kaže da žene nose luz de la vida, svjetlo života. To svjetlo se ne nalazi u srcu žene ili iza njezinih očiju, nego en los ovarios, u njezinim jajnicima, gdje je čak prije njezina rođenja određena zaliha sjemena. Za muškarce koji istražuju dublje predodžbe plodnosti i prirodu sjemena, slika toga u suprotnom spolu je dlakava vreća, skrotum. To je znanje koje se stječe kad smo blizu Divlje žene. Kad La loba pjeva, ona pjeva iz spoznaje o los ovarios, spoznaje iz dubine tijela, dubine uma, dubine duše. Simboli sjemena i kosti vrlo su slični. Kad nešto ima korijen, temelj, izvorni dio, kad nešto ima sjemenku, svaka se katastrofa može ispraviti, tamo gdje je opustošeno ponovno se može zasaditi, polja se mogu odmoriti, tvrdo sjeme može se natopiti kako bi omekšalo, raspuknulo se i zaživjelo. Biti u ciklusima sjemena znači plesati sa životom, plesati sa smrću, uplesati ponovno u život. Ženska narav Divlje žene jest Majka života i smrti u najdrevnijem obliku. Ako se nešto izgubi, ona je ta kojoj se moramo obratiti, s kojom moramo razgovarati i koju moramo poslušati. Njezin psihički savjet kojiput je grub ili ga je teško provesti, ali uvijek je transformativan i restorativan. Tako da kad se nešto izgubi, moramo otići starici koja uvijek živi u zdjelici-izvan-ruke. Ona tamo živi, napola u kreativnoj vatri, a napola izvan nje. To je savršeno mjesto za život žena, tik do plodnih huevos, jajašaca, ženskoga sjemena. Tamo sićušne, a i najveće ideje čekaju da ih naš um i djela objave. Ta starica, La loba, suštinska je žena u dobi od dva milijuna godinaxi. Ona je izvorna Divlja žena koja živi ispod, a opet i na tlu zemlje. Ona živi u nama i kroz nas, a mi smo okruženi njome. Pustinje, šume i zemlja pod našim kućama stare su dva milijuna godina i više. Uvijek me iznenadi koliko duboko žene vole kopati u zemlji. Sade lukovice za proljeće. Guraju zacrnjene prste u blatnu zemlju kako bi presadile rajčice oštra mirisa. Mislim da kopaju kako bi doprle do starice od dva milijuna godina. Traže njezine prste i šape. Žele je kao dar za sebe, jer s njom se osjećaju cjelovite i na miru. Bez nje osjećaju nemir. Znamo da potječe od nedovoljne količine blata. Nađite ženu od dva milijuna godina. Ona je njegovateljica mrtvih i umirućih ženskih stvari. Ona je cesta između živih i mrtvih. Ona nad kostima pjeva slavopojku stvaranja. Starica, Divlja žena, jest La voz mitológica. Ona je mitski glas koji poznaje prošlost i našu drevnu povijest te je za nas bilježi u pričama. Kojiput je sanjamo kao bestjelesan, ali prekrasan glas. Kao prastara djeva pokazuje nam što znači kad osoba nije ostarjela, 40 nego mudrija. Djeca se rađaju s mudrošću instinkta. Ona u svojim kostima znaju što je pravo i što učiniti u vezi s tim. Ako žena zadrži taj dar da bude stara dok je mlada i mlada dok je stara, uvijek će znati što slijedi. Ako ga izgubi, ipak ga može vratiti svrhovitim psihičkim radom. U priči o La lobi, starica u pustinji sakupljačka je kostiju. U arhetipskoj simbologiji, kosti predstavljaju neuništivu silu. One se ne predaju lako. Po strukturi ih je teško spaliti, gotovo nemoguće pretvoriti u prah. U mitu i priči predstavljaju neuništiv duh duše. Znamo da se duh duše može ozlijediti, čak obogaljiti, ali gotovo ga je nemoguće ubiti. Dušu možete udubiti i saviti. Možete je ozlijediti i raniti. Možete na njoj ostaviti biljeg bolesti ili opekline straha. Ali ona ne umire, jer je štiti La loba u podzemlju. Ona je i nalazačica i inkubator kostiju. Kosti su dovoljno teške da njima možete ozlijediti, dovoljno oštre da možete prorezati meso, a kad su stare, ako ih nanižete, zvoncaju poput stakla. Kosti živućih žive su i same po sebi stvaralačke — one se stalno obnavljaju. Čini se kao da ima neke moći samoobnavljanja. Čak i kao suha kost postaje dom malim živim stvorenjima. Vučje kosti u toj priči predstavljaju neuništiv oblik divljega Sebstva, instinktivnu narav, criaturu predanu slobodi i neiskvarenom, ono što nikad neće prihvatiti krutost i zahtjeve mrtve ili prekomjerno civilizirane kulture. Metafore u priči tipiziraju čitav proces dovođenja žene do punine njezinih instinktivnih divljih osjeta. U nama se nalazi starica koja skuplja kosti. U nama postoje kosti duše Divlje žene. U nama postoji potencijal da se ponovno popunimo mesom onoga stvorenja koje smo nekoć bile. U nama postoje kosti potrebne da promijenimo sebe i naš svijet. U nama postoji dah, naše istine i naše čežnje — zajedno čine pjesmu, slavopojku stvaranja koju žarko želimo pjevati. To ne znači da bismo trebale hodati po svijetu s kosom koja nam visi u oči ili s crno obrubljenim kandžlma umjesto noktiju. Da, ostajemo ljudi, ali i u ljudskoj ženi postoji životinjsko instinktivno Sebstvo. To nije neki romantični lik iz crtića. Ona ima prave zube, uistinu reži, iznimno je velikodušna, posjeduje 41 neusporedivo dobar sluh, oštre kandže, široka i dlakava prsa. To Sebstvo vučice-žene mora imati slobodu kretanja, govorenja, ljutnje i stvaranja. To Sebstvo je trajno, otporno i posjeduje visokorazvijenu intuiciju. To je Sebstvo koje poznaje duhovne poslove smrti i rađanja. Danas La loba u vama sakuplja kosti. Što ona to ponovno izrađuje? Ona je Sebstvo duše, graditeljica doma duše. Ella lo hace a mano, ona dušu izrađuje i ponovno izrađuje rukom. Što čini za vas? Čak i u idealnoj situaciji, dušu s vremena na vrijeme treba ponešto restaurirati. Baš kao i na kućama ovdje na Jugozapadu koje zovu adobes, nešto se zguli, nešto otpadne, nešto se ispere. Kad god pogledate, uvijek neka okrugla stara žena obuvena u papuče utapkava tekuće blato na zidove adobe. Miješa slamu s vodom i zemljom i tapka to po zidovima, pa ih tako ponovno izglađuje. Bez nje, kuća bi izgubila oblik. Bez nje, kuća bi se nakon jake kiše slila u grudu zemlje. La loba je čuvarica duše. Bez nje gubimo oblik. Kad ne postoji otvoren kanal prema njoj, kaže se da su ljudi bez duše ili proklete duše. Ona oblikuje kuću duše i rukom je dograđuje. Ona je ta koju vidimo u staroj pregači. Ona je ta čija je haljina sprijeda dulja nego straga. Ona je ta koja tapa-tapa-tapka. Ona izrađuje dušu, odgaja vukove i čuva sve divlje. Dakle, govorom slika — bili vi crni vuk, sjeverni sivi, južni crveni ili arktički bijeli — vi ste suštinska instinktivna criatura. Premda bi nekima uistinu bilo draže da se pristojno ponašate i da se ne penjete po pokućstvu od radosti ili po ljudima zbog dobrodošlice, ipak to učinite. Neki će se povući u strahu ili gađenju. Nekim se ljudima neće svidjeti ako sve omirišete da biste vidjeli što je to. I, zaboga, ne ležati na leđima s nogama u zraku. Ljudi meditiraju kako bi našli psihičku ravnotežu. Zato ljudi idu na psihoterapiju i psihoanalizu. Zato ljudi analiziraju svoje snove i bave se umjetnošću. Zato mnogi čitaju tarot karte, bacaju I Ching, plešu, bubnjaju, bave se kazalištem, izvlače pjesme i potpaljuju molitve. Zato činimo sve 42 što činimo. To je rad na sakupljanju svih kostiju. Zatim moramo sjesti pokraj vatre i razmisliti o tome koju pjesmu ćemo izabrati za pjevanje nad kostima, koju slavopojku stvaranju, koju slavopojku ponovnom stvaranju. A istine koje govorimo sačinjavat će tu pjesmu. Slijede neka dobra pitanja koja valja postaviti dok se ne odlučimo za pjesmu, za našu istinsku pjesmu: Što se dogodilo s glasom moje duše? Koje su one zakopane kosti u mojemu životu? U kojem je stanju moj odnos s instinktualnim Sebstvom? Kad sam posljednji put slobodno trčala? Kako da ponovno oživim život? Kamo je otišla La loba? U priči starica pjeva nad kostima, a dok pjeva, meso se taloži na njima. Dok izlijevamo svoju čežnju i svoje slomljeno srce nad kosti onoga kakve smo bile kad smo bile mlade, onoga što smo znale u prošlim stoljećima, i nad oživljavanje koje osjećamo u budućnosti, stojimo na sve četiri, nepokolebljivo. Dok izlijevamo dušu, ponovno oživljavamo. Nismo više ona rijetka rastopina, ona topljiva krhka stvarčica. Kao i La loba, vrlo često započinjemo u pustinji. Osjećamo se kao da smo lišene prava glasa, otuđeno, kao da nismo povezane čak ni sa grmom kaktusa. Drevni narodi nazivali su pustinju mjestom božanskoga ukazanja. No, ženama to predstavlja mnogo više. Pustinja je mjesto gdje je život vrlo zgusnut. Korijeni živih bića drže se za onu zadnju suzu vode, a cvijeće gomila vlagu tako što se pojavljuje samo rano ujutro i kasno navečer. Život u pustinji malen je, ali sjajan, a većina se događa ispod površine. To nalikuje životu mnogih žena. Pustinja nije bujna poput šume ili džungle. Njezini oblici života vrlo su intenzivni i tajanstveni. Mnogi od nas žive pustinjskim životima: vrlo mali na površini, a gojemi pod zemljom. La loba nam pokazuje one dragocjene stvari koje mogu proizaći iz takva psihička rasporeda. Ženska je psiha možda pronašla svoj put u pustinju zbog odjeka, zbog prošlih okrutnosti, ili, jer joj nije bio dopušten veći život iznad površine. Žene tada tako često osjećaju da žive na nekom praznom mjestu gdje možda postoji samo jedan kaktus s jednim sjajnim crvenim cvijetom, a 43 onda u svakom smjeru 500 kilometara ničega. No, za onu ženu koja će prijeći 501 kilometar postoji nešto više. Neke žene ne žele biti u psihičkoj pustinji. Mrze njezinu krhkost, oskudnost. Nastoje zakurblati neku hrđavu krntiju i poskakujući krenuti cestom prema zamišljenom sjajnom gradu psihe. No, razočaraju se, jer raskoši i divljine nema. One su u duhovnom svijetu, onome svijetu među svjetovima, río abajo río, onoj rijeci pod rijekom. Vratite se i stanite pod onaj jedan crveni cvijet i krenite ravno naprijed na taj posljednji teški kilometar. Pristupite i pokucajte na stara istrošena vrata. Popnite se u špilju. Propuzajte kroz prozor sna. Pročešljajte pustinju i vidite što ćete pronaći. To je jedini posao koji moramo učiniti. POGLAVLJE Prikradanje uljezu: po poččetna inicijacija Modrobradi U svakom ljudskom biću postoje mnoga druga bića, a sva imaju svoje vrijednosti, motive i planove. Neke psihološke metode predlažu da uhitimo ta bića, izbrojimo ih, imenujemo i silom zauzdamo tako da se dalje spotiču poput svladanih robova. No, to bi zaustavilo ples divljih svjetala u očima žene, zaustavilo svjetlo njezine topline i zauzdalo sve iskrenje. Umjesto da pokvarimo njezinu prirodnu ljepotu, svim tim bićima valja izgraditi divlje predjele, kako bi umjetnici među njima mogli stvarati, ljubavnici voljeti, a vidari vidati. No, što učiniti s onim unutarnjim bićima koja su prilično luda i koja provode uništenje bez razmišljanja? Čak i njima valja dodijeliti mjesto, premda je to mjesto u kojem ih se može kontrolirati. Osobito jedna jedinka, najvarljiviji i najsnažniji bjegunac psihe, zahtijeva našu neposrednu svijest i kontrolu — a to je prirodni grabežljivac. To što je contra naturam u suprotnosti je s pozitivnim, ono se protivi razvoju, skladu i divljemu. To je podrugljiv i ubojit neprijatelj koji nam je urođen, te je čak i uz najbolju roditeljsku skrb, jedini zadatak toga uljeza pretvaranje svih križanja u slijepe ulice. Iskače usred njihovih najduhovnijih i najvažnijih planova. On presijeca vezu između žene i njezine intuitivne prirode. Kad je gotov s rezanjem, žena ostaje umrtvljena osjećaja, preslaba za napredovanje u životu, a ideje joj, i snovi, iscrpljeni leže do nogu. Modrobradi je priča o tome. U Sjevernoj Americi najpoznatije su francuska i njemačka verzija Modrobradoga. Vrlo je slična onoj koju mi je ispripovijedala moja teta Kathé koja je živjela u Csíbraku pokraj Dombovara u Mađarskoj. Pripovjedačice sa sela počinju tu priču o Modrobradom kao anegdotu o nekome tko je znao nekoga, tko je vidio jezovit dokaz smrti Modrobradoga. Postoji smotak brade koji se čuva u samostanu Jakubinki u dalekim planinama. Kako je brada dospjela u samostan, nitko ne zna. Neki kažu da su časne sestre zakopale ostatke njegova tijela, jer ih nitko drugi nije htio dotaknuti. Zašto bi redovnice zadržale takvu relikviju ne zna se, ali tako je. Prijateljica moje prijateljice vidjela ju je na svoje oči. Ona kaže da je brada plava, točnije, boje indiga. Plava je poput tamna leda u jezeru, plava kao sjenka rupe noću. Bradu je nekoć nosio čovjek za kojega kažu da je bio propali čarobnjak, golem muškarac, zavodnik, muškarac poznat pod imenom Modrobradi. Priča se da se udvarao trima sestrama istodobno. No, one su se bojale njegove brade i njezina neobična plavila, pa bi se sakrile kad bi on došao. Trudeći se dokazati svoju ljubaznost, pozvao ih je na izlet u šumu. Doveo je konje urešene zvoncima i grimiznim vrpcama. Posjeo je sestre i njihovu majku na konje i oni otkasaše u šumu. Proveli su prekrasan dan jašući, a psi su trčali pokraj i ispred njih. Poslije su zastali pod divovskim drvetom, pa ih je Modrobradi uveseljavao pričama i hranio slasnim zalogajima. Ipak, starije dvije sestre ponovno posumnjaše i strah im se vrati, pa se zakunu kako se više neće viđati s Modrobradim. No, 46 najmlađa nije mogla vjerovati da bi muškarac koji je tako drag, mogao biti zao. Što je dulje razgovarala sama sa sobom, to se Modrobradi činio manje strašnim, a njegova brada manje plavom. I tako, kad se Modrobradi vratio da je zaprosi, ona pristade. Dobro je razmislila o njegovoj prosidbi te je smatrala da će se udati za vrlo profinjena čovjeka. I uistinu, vjenčaše se, a zatim odjahaše do njegova dvorca u šumi. Pozovi svoju obitelj ovamo, ako želiš. Možeš jahati po šumama, narediti kuharu da priredi gozbu, možeš raditi sve što želiš, što god ti srce poželi. Ustvari, evo ti moj svežanj ključeva. Možeš otvoriti sva vrata smočnica, riznica, sva vrata u dvorcu, ali ovaj sićušan mali ključ, ovaj sa zavijucima na vrhu, nemoj upotrijebiti. To sve zvuči dobro. I stoga, idi, dragi mužu, ne brini se i brzo se vrati. Sestre su joj došle u posjet i bile su, kao i svi ljudi, vrlo znatiželjne, pa su htjele čuti što je Gospodar rekao da valja činiti dok ga nema. Mlada žena im radosno ispripovijedi. Ali ne znam koja je ta. Imam ključ, ali ne znam kojim vratima odgovara. Dvorac bješe na tri kata, sa stotinu vrata u svakom krilu, a kako na svežnju bješe mnogo ključeva, one se šuljahu od vrata do vrata, sjajno se zabavljajući kad bi koja otvorile. Iza jednih vrata bijahu smočnice koje su pripadale kuhinji, iza drugih bijahu riznice. Svakakvih blaga bješe iza svih vratiju, a jedno se činilo ljepšim od drugoga. Napokon, vidjevši sva čuda, dođoše do podruma i do glatka zida na kraju hodnika. Razbijale su si glavu nad zadnjim ključem, onim s malim zavijucima na vrhu. Zaviriše za ugao i — gle! Kad su ih pokušale ponovno otvoriti, bila su 47 čvrsto zaključana. Zacijelo su ovo vrata za onaj tajanstveni mali ključ. Brava škljocne, vrata se otvore, ali je unutra bilo tako mračno da nisu ništa vidjele. Zalupiše vratima, istrgoše ključ iz brave i osloniše se jedna o drugu teško dišući, a srce im htjede iskočiti iz grudi. Žena pogleda u ključ i vidje da je umrljan krvlju. Užasnuta, stade ga brisati suknjom svoje haljine, ali krv ostade. Sad i sestre uzeše mali ključ u svoje ruke i pokušaše ga vratiti na staro, ali krv ostade. Žena skrije ključ u džep i otrči u kuharevu kuhinju. Kad je stigla, bijela joj haljina bješe umrljana crvenom bojom od džepa do ruba, jer je iz ključa polako kapala tamnocrvena krv. Kap po kap čiste crvene krvi padaše iz malenoga ključa. Iznijela je ključ u dvorište, pa utisne nešto pepela u nj i stade ribati i dalje. Stavi ga u vatru da ga plamen spali. Prekrije ga paučinom da zaustavi tijek, ali ništa nije moglo ugušiti krvave suze. Stavit ću ga u ormar. Sve će biti u redu. Muž joj se vrati sljedećega jutra i uđe u dvorac dozivajući ženu. Kako je bilo dok sam bio na putu? Da, izgubila sam ga. Jahala sam i pao mi je svežanj, pa mora da sam izgubila koji ključ. Reci mi što si učinila s ključem! Modrobradi tek pogleda vrata svojim vatrenim očima, a vrata se otvoriše. Tamo ležahu kosturi svih njegovih prijašnjih žena. Molim te, dopusti mi da se priberem i pripremim za smrt. Daj mi samo četvrt sata prije nego što mi oduzmeš život, tako da se mogu pomiriti s Bogom. Vidite li braću našu kako dolaze? Vidite li braću našu kako dolaze? Vidite li braću našu kako dolaze? Naša su braća tu i upravo su ušla u dvorac. Koraci mu bjehu teški; kamenovi u hodniku se rasklimaše, a pijesak iz žbuke iscuri na pod. Kako Modrobradi upade u njezinu odaju ispruženih ruku da je zgrabi, tako se njezina braća na konjima zalete niz hodnik dvorca i također jurnu u njezinu sobu. Tamo izguraše Modrobradoga van na parapet. Mačevima tada navale na njega, udarajući i sijekući, režući i šibajući, bacivši Modrobradoga na tlo te ga napokon ubiju, Škanjcima ostavivši njegovu krv i hrskavicu. Prirodni grabe grabežžljivac psihe Razvoj odnosa s divljom prirodom suštinski je dio ženine individuacije. Da bi to provela, žena mora krenuti u tamu, ali istodobno tamo ne smije upasti u bezizlaznu zamku, ne smije se dati zarobiti ili ubiti na putu tamo ili natrag. Priča o Modrobradom govori o tom zarobitelju, mračnom muškarcu koji živi u psihi svih žena, urođenom grabežljivcu. On je određena i nesporna sila koju valja upamtiti i zauzdati. Kako bi zauzdale prirodnoga grabežljivcaxiv psihe, žene nužno moraju zadržati sve svoje instinktivne moći. Neke od njih su uvid, intuicija, izdržljivost, postojana ljubav, izoštreni osjeti, dalekovidnost, precizan sluh, pjevanje nad mrtvima, intuitivno viđanje i održavanje vlastite kreativne vatre. Modrobradi predstavlja duboko potisnut kompleks koji viri s ruba života svih žena i promatra čekajući priliku da joj se suprotstavi. Premda se možda slično ili različito simbolizira u muškoj psihi, on je drevni i suvremeni neprijatelj obaju spolova. Teško je u potpunosti shvatiti modrobradu silu, jer je urođena svim ljudima od rođenja nadalje, te je u tom smislu nesvjesna. U tom zvanju povezan je s drugim bajkama koje također prikazuju zloćudnoga grabežljivca psihe kao maga koji relativno normalno izgleda, ali je zato neizmjerno razoran. Uzmimo taj opis kao arhetipski okrhak i usporedimo ga s onime što znamo o propalim čarolijama ili propaloj duhovnoj moći u povijesti mitova. Grčki Ikar letio je preblizu suncu, a njegova su se voštana krila rastopila, pa je pao. Dok je lebdio visoko na nebu, posuđen orlovski kaput strgnu mu se s tijela i on padne mrtav. U kršćanskom mitu Lucifer je tvrdio da je jednak Jahvi, pa je otjeran u podzemni svijet. U folkloru postoji mnogo čarobnjakovih učenika koji su se bezumno usudili prijeći svoju stvarnu razinu umijeća ili se pokušali suprotstaviti Prirodi. Kazna im je ranjavanje ili propast. Kad analiziramo te lajtmotive, vidimo da grabežljivci u njima žele nadmoć i kontrolu nad drugima. Oni nose neku vrstu psihičke inflacije pri kojoj jedinka želi postati uzvišenija, jednako velika ili ravnopravna Neizrecivome koje tradicionalno raspoređuje i nadzire tajanstvene sile Prirode, pa tako i sustave Života i Smrti te pravila ljudske naravi i tako dalje. U mitovima i pričama pokušaj nekoga pojedinca da prekrši, izvitoperi ili promijeni način rada Neizrecivoga, rezultira prijekorom: mora otrpjeti ili smanjivanje svojih sposobnosti u svijetu misterija i čarolije — npr. Ako Modrobradoga možemo shvatiti kao unutarnjeg predstavnika čitava mita o takvom izopćeniku, onda možda možemo shvatiti i duboku i neobjašnjivu usamljenost koja ga nas kojiput preplavi jer proživljava stalan izgon iz iskupljenja. Problem s Modrobradim u bajci jest u tome da umjesto da osnaži svjetlo mladih ženskih sila psihe, on biva ispunjen mržnjom i želi ubiti svjetla psihe. Nije teško zamisliti da je u takvoj zloćudnoj nakupini zarobljen netko tko je nekoć poželio nadići svjetlo, pa je stoga izgubio naklonost. Možemo razumjeti zašto se poslije toga onaj koji je izgnan daje u nesmiljenu potragu za svjetlom drugih. Možemo zamisliti da se nada kako će, ako sakupi dovoljno duša za sebe, stvoriti snažan snop svjetla koji će napokon rasvijetliti njegovu tamu i ispraviti njegovu samoću. U tome smislu na početku priče vidimo iznimno biće u neiskupljenu obliku. No, ta je činjenica jedna od središnjih istina koje najmlađa sestra u priči mora prihvatiti, koju sve žene moraju prihvatiti — da i iznutra i izvana postoji sila koja će djelovati u suprotnosti s instinktima prirodna Sebstva, a da ta zloćudna sila jest ono što jest. Premda možda osjećamo milost prema njoj, prvo što moramo učiniti jest prepoznati je, zaštititi se od njezina razaranja i, na kraju, oduzeti joj njezinu ubojitu energiju. Sva stvorenja moraju naučiti da grabežljivci postoje. Bez te spoznaje žena unutar svoje šume neće moći sigurno pregovarati, a da je ne progutaju. Razumjeti grabežljivca znači postati zrela životinja koja nije ranjiva zbog naivnosti, neiskustva ili nerazboritosti. Poput lukava tragača, Modrobradi osjeća da se najmlađa kći zanima za njega, to jest, da je voljna postati lovinom. On je zaprosi i u nekom trenutku mladenačkog zanosa, što je obično kombinacija ludosti, užitka, sreće i seksualnoga zanimanja, ona pristaje. Koja žena ne prepoznaje taj scenarij? Nju će privremeno zarobiti vlastiti unutarnji uhoda. Pa ipak, na kraju će se osloboditi, mudrija, jača, pa će odmah znati prepoznati prepredena grabežljivca svoje psihe. Psihološka priča koja je utkana u pripovijest odnosi se i na stariju ženu koja još nije u potpunosti naučila prepoznavati urođenoga grabežljivca. Možda je više puta započinjala taj proces, ali ga u nedostatku vodstva i podrške nije još dovršila. Zato je podučavanje pričama tako korisno: one predstavljaju inicijacijske karte, tako da se čak i djelo koje je naišlo na prepreku može dovršiti. Priču o Modrobradome mogu iskoristiti sve žene, bez obzira na to jesu li vrlo mlade, pa tek uče o grabežljivcu, ili ih se proganjalo i uznemiravalo desetljećima, pa se sada napokon pripremaju na zadnju i odlučnu bitku s njim. Najmlađa sestra predstavlja kreativni potencijal unutar psihe. Nešto što teži radosnome i plodnomu životu. No, dolazi do obilaznice kad pristane na to da je osvoji zao muškarac, jer instinkti kojima bi to primijetila i onda učinila drugo, nisu cjeloviti. Psihički gledano, mlade djevojke i mladi dječaci kao da zatvaraju oči pred činjenicom da predstavljaju lovinu. Premda se čini da bi život bio mnogo lakši i manje bolan kad bi se svi ljudi rađali širom otvorenih očiju, to nije tako. Unutar Anlage nalazi se prvotna supstancija koja će se s vremenom razviti i od nas učiniti cjelovitu osobu. I tako žene provode svoje živote oživljavajući Anlage. Priča o Modrobradome obraća se buđenju i odgoju toga psihičkoga središta, te ozarene stanice. Stoga, najmlađa sestra pristaje na brak sa silom za koju vjeruje da je vrlo otmjena. Brak u bajci predstavlja potragu za novim statusom, odmatanje novoga sloja psihe. Isprva je osjetila strah od Modrobradoga. Pa ipak, radi malo užitka tamo u šumi ona krene protiv intuicije. Gotovo su sve žene to bar jednom iskusile. Ona nato uvjeri samu sebe da Modrobradi nije opasan, nego idiosinkratičan i ekscentričan. Joj, baš sam bedasta. Zašto me odbija ta bezvezna plava brada? Njezina divlja narav već je onjušila situaciju i zna da je modrobradi muškarac ubojit, no, njezina naivna psiha odbacuje to unutarnje znanje. Takva pogrešna procjena gotovo je rutinska kod žena koje su toliko mlade da im se alarmni sustav još nije razvio. Ona je poput siročeta vučića koji se valja i igra na čistini, a ne obraća pozornost na teškoga risa koji mu prilazi iz sjene. U slučaju starije žene koja je toliko odcijepljena od divljine da jedva čuje unutarnja upozorenja, ona također ide dalje uz naivan smiješak. S pravom se pitate je li se sve to moglo izbjeći. Kao i u životinjskome svijetu, mlada djevojka uči prepoznavati grabežljivca prema majčinu i očevu učenju. Bez roditeljskoga nježnoga vodstva ona će zacijelo rano postati lovinom. Kad pogledamo unatrag, svima nama su, bar jednom, kad nismo pazile, kroz prozor noću kradomice ušle neka izazovna ideja ili poluočaravajuća osoba. Pa premda nose balaklavu preko lica, drže nož među zubima i imaju vreću novca prebačenu preko ramena, vjerujemo im kad nam kažu da rade u bankarstvu. Pa ipak, razne skupine vršnjaka, kulturalne sile ili psihički pritisci mogu mlado žensko, osobito od dvanaeste godine, čak i uz mudru skrb njezinih roditelja, odvući od vlastite istine, pa tako počinju prilično bezglavi rizici koje poduzima kako bi sve samo otkrilo. Kad radim sa starijim tinejdžerkama koje su uvjerene da je svijet dobar, samo da moraju dobro upravljati njime, uvijek se osjećam kao stari pas sijede dlake. Dođe mi da stavim šape na oči i zastenjem, jer vidim što one ne vide i znam, osobito ako su svojeglave i borbene, da će inzistirati na vezi s grabežljivcem bar jednom prije nego što se probude od šoka. Na početku našega života, naše žensko gledište vrlo je naivno, što znači da je naše emocionalno razumijevanje skrivenoga vrlo slabo. No, to 54 je točka s koje sve krećemo kao ženske. Naivne smo, i same sebe nagovaramo na neke vrlo zbunjujuće situacije. Neupućenost u prirodu tih stvari znači biti u životnome trenutku u kojem smo ranjive jer vidimo samo ono otvoreno. Među vukovima, kad ženka ostavi svoje mladunče kako bi otišla u lov, mladi pokušavaju krenuti za njom iz brloga i niz stazu. Ona reži na njih, baca se prema njima i nasmrt ih prestraši, tako da na kraju trče prema brlogu, posrćući i prosklizavajući od žurbe. Majka zna da njezini mladunci još ne znaju odvagnuti i procijeniti druga stvorenja. Oni ne znaju tko je grabežljivac, a tko nije. No, s vremenom će ih naučiti, strogo i dobro. Mnoge žene nemaju čak ni one osnovne upute o grabežljivcima koje vučica daje svojim mladuncima, kao npr. Najmlađa sestra u priči nije samo naivna glede vlastitih mentalnih procesa i potpuno neupućena u ubojite aspekte svoje psihe, već je mogu zavesti i užici ega. A zašto i ne? Sve mi želimo da sve bude predivno. Svaka žena želi sjesti na konja okićena zvoncima i odjahati u nepreglednu zelenu i senzualnu šumu. Svi ljudi žele dospjeti u raj već tu na Zemlji. Problem je u tome da se ego želi osjećati predivno, ali od jake želje za rajskim, spojene s naivnošću, ne postižemo ispunjenje, nego postajemo hranom za grabežljivca. Ta spremnost na brak s čudovištem zapravo se stječe kad su djevojčice vrlo mlade, obično prije pet godina starosti. Uče ih da ne vide i da umjesto toga uljepšavaju sve vrste grotesknosti, bile one ljupke ili ne. U tome smislu, zapravo ih namjerno uče da se 55 predaju grabežljivcu. U priči čak i majka pristaje na tu igru. Odlazi s njima na piknik. Ni jednoj kćeri ne upućuje ni riječi opreza. Moglo bi se reći da biološka majka ili unutarnja majka spava ili da je i sama naivna, kao što je to slučaj kod vrlo mladih djevojčica ili žena bez majki. Zanimljivo je da u priči starije sestre pokazuju neki stupanj svijesti kada kažu da im Modrobradi nije drag, čak nakon što ih je upravo zabavljao i uveseljavao na vrlo romantičan i rajski način. Inicirana žena obraća pozornost na glasove starijih sestara u svojoj psihi: one je odvraćaju od opasnosti. Neinicirana žena ne obraća pozornost: ona se još uvijek previše identificira s naivnošću. Recimo, na primjer, da neka naivna žena stalno pogrešno odabire svojega partnera. Negdje u glavi zna da je taj obrazac jalov, da bi trebala prestati i slijediti neku drugu vrijednost. Često čak i zna što valja poduzeti. Ali postoji nešto što nas vuče, neko očaranje Modrobradim, koje nas tjera na nastavak toga razornoga obrasca. U većini slučajeva žena smatra da će se, ako se samo još malo dulje drži toga obrasca, onaj rajski osjećaj koji traži zacijelo pojaviti već u sljedećemu trenutku. Ne dolazi u obzir! To je loše za mozak i loše za tijelo. U kakvoj se god dvojbi žena našla, glasovi starijih sestara u njezinoj psihi stalno je prizivaju k svijesti i preklinju da donese mudre odluke. Oni predstavljaju one glasove u primozgu koji šapuću istine koje žena želi izbjeći, jer predstavljaju kraj njezine maštarije o Pronađenom raju. I tako dolazi do sudbonosnoga braka, miješanja slatke naivnosti i huljskoga nesvijetloga. Kada Modrobradi odlazi na put, mlada žena ne 56 shvaća da živi manje, a ne više, premda ju je potaknuo da učini što god želi — osim te jedne stvari. Mnoge su žene doslovce živjele u bajci o Modrobradom. Udaju se dok su još naivne prema grabežljivcima, pa izaberu nekoga tko razorno djeluje na njihov život. Valja se nadati da će napokon otvoriti vrata u sobu u kojoj leži sve razaranje njezina života. Dok je možda ženin partner uistinu taj koji omalovažava i razara njezin život, urođeni grabežljivac unutar njezine psihe surađuje pri tomu. Kad se ženin mladenački duh vjenča s grabežijivcem, zarobljena je ili zauzdana u onome trenutku u životu koji je trebao predstavljati pupanje. Umjesto da živi slobodno, ona počinje živjeti lažno. Grabežljivac daje lažno obećanje da će žena nekako postati kraljicom, a zapravo planira njezino umorstvo. Postoji izlaz iz svega toga, ali valja imati ključ. Klju Ključč znanja: va važžnost nju njušškanja E sad, sićušan ključ: on je ulaz u tajnu koju sve žene znaju, a opet ne znaju. Ključ je i dopuštenje i poticaj da saznamo najdublje, najmračnije tajne psihe, u ovom slučaju nešto što bezumno obezvrjeđuje i uništava ženin potencijal. Nutka ženu da osjeti lažan osjećaj slobode. Daje naslutiti da je slobodna hraniti se i uživati u bukoličkim predjelima, bar unutar granica njegova teritorija. No u 57 stvarnosti, ona nije slobodna, jer joj nije dopušteno zamijetiti mračnu spoznaju o grabežljivcu, premda duboko u svojoj psihi već uistinu razumije problem. Žene koje nasjedaju ili imaju povrijeđene instinkte i dalje se poput cvjetova okreću u smjeru bilo kakva sunca. Naivnu ili povrijeđenu ženu se tako odviše lako može zavesti obećanjem lagode, uljuljkanosti u užitak, raznih zadovoljstava, bila to obećanja uzvišena statusa u očima njezine obitelji i vršnjaka ili obećanja pojačane sigurnosti, vječne ljubavi ili vatrenoga seksa. Modrobradi zabranjuje mladoj ženi uporabu onoga jednoga ključa koji bi je osvijestio. Bez divljega znanja, žena nema pravu zaštitu. Ako pokuša poslušati naredbu Modrobradoga da ne upotrijebi ključ, ona odabire smrt svojega duha. Odlukom da otvori vrata prema odvratnoj sobi tajne, ona odabire život. Sestre odluče kroz igru naći koja vrata odgovaraju malenomu ključu. Ponovno imaju pravi impuls prema svijesti. Od Freuda do Bettelheima, psihološki mislioci tumače epizode poput ovih koje nalazimo u priči o Modrobradom kao psihološku kaznu za ženinu seksualnu radoznalost. Žene nazivaju zabadalima, a muškarce radoznalcima. U stvarnosti, trivijalizacija ženine radoznalosti, tako da se čini tek iritantnim špijuniranjem, niječe ženin uvid, slutnju, intuiciju. Niječe sva njezina osjetila. To je napad na njezinu temeljnu moć. Dakle, imajući na umu da su žene koje još nisu otvorile zabranjena vrata obično one iste žene koje ušeću Modrobradom ravno u zagrljaj, sva sreća da je u sestara očuvan pravi divlji instinkt za radoznalost. One su žene iz sjene psihe pojedinačne žene, pikanja i gurkanja u pozadini ženskoga mozga koja ju podsjećaju, vraćaju na ono što je važno. A važno 58 je naći malena vrata, važno je suprotstaviti se naredbi grabežljivca, važno je doznati što je tako posebno na toj jednoj sobi. Vrata su u prošlim vremenima uglavnom bila izrađena od kamena, ali i od drveta. Smatralo se da se duh kamena ili drveta zadržava u vratima, pa se i njega zazivalo da štiti sobu. U rana vremena postojalo je više vrata u grobnice nego u kuće, pa je sama slika vrata značila da je unutra nešto od duhovne važnosti ili da je unutra nešto što valja držati zatvorenim. Vrata u priči prikazana su kao psihička prepreka, neka vrsta čuvara postavljena pred tajnu. Taj čuvar koji počiva u kamenu ili drvetu podsjeća nas ponovno na glas o grabežljivcu kao o magu — psihičkoj sili koja nas frče i mota kao nekom čarolijom i sprječava nas da znamo ono što znamo. Kako bi prevladale tu prepreku, moraju upotrijebiti pravu protučaroliju. A prikladna čarolija nalazi se u simbolu ključa. Postavljanje pravog pitanja glavni je korak transformacije — u bajkama, u psihoanalizi i u individuaciji. Ključno pitanje izaziva klijanje svijesti. Pravilno oblikovano pitanje uvijek proizlazi iz suštinske radoznalosti da saznamo što stoji iza nečega. Pitanja su ključevi koji širom otvaraju tajna vrata psihe. Što je to što baca prijeteću sjenku na zid? Osobe na tragu razvijanja svijesti traže sve što stoji iza onoga što je odmah razvidno: neviđeno cvrkutanje, tmasti prozor, ucviljena vrata, tračak svjetla ispod praga. One istražuju te tajne sve dok bit te stvari ne leži otvorena pred njima. Kao što ćemo vidjeti, sposobnost podnošenja onoga što vidimo ključna 59 je slika koja natjera žene da se vrate svojoj dubokoj prirodi, kako bi se tamo održala u svim mislima, osjećajima i radnjama. Životinjski mlado mladožženja Dakle, premda mlada žena pokušava slijediti naredbe grabežljivca i pristaje na neznanje o tajni u podrumu, ona to može činiti samo neko vrijeme. Napokon stavlja ključ, pitanje, u bravu i pronalazi zaprepašćujući pokolj u dubini svoga života. A taj ključ, taj sićušan simbol njezina života odjednom ne prestaje krvariti, ne prestaje vikati kako nešto nije u redu. Žena se može pokušati sakriti pred razaranjem svoga života, ali će se krvarenje, gubitak životne energije, nastaviti sve dok ne uvidi kakav je grabežljivac uistinu i dok ga ne zauzda. Kad žene otvore vrata vlastita života i razmotre pokolj u onim zabačenim mjestima, najčešće otkriju kako su dopuštale umorstvo svojih najvažnijih snova, ciljeva i nada. Nalaze beživotne misli, osjećaje i žudnje. One koje su nekad bile ljupke i nadobudne, sada su iscijeđene. Bili to snovi i nade o žudnji za vezom, žudnji za postignućem, uspjehom ili umjetničkim djelom, kad se jednom dogodi to stravično otkriće u psihi, možemo biti sigurni da prirodni grabežljivac, u snovima često simboliziran životinjskim mladoženjom, radi upravo na metodičnom uništavanju ženinih najcjenjenijih žudnji. Lik životinjskoga mladoženje jedan je od označitelja u psihi, a simbolizira zlonamjernu stvar prerušenu u dobronamjernu stvar. Ta ili neka slična karakterizacija uvijek je prisutna kad žena u sebi nosi naivnu sliku o nekome ili nečemu. Kad žena pokušava izbjeći činjenicu vlastita razaranja, njezini će je snovi noću glasno upozoravati, upozoravati i preklinjati: probudi se! Upoznala sam se s mnogim ženskim snovima tijekom godina koji su sadržavali lik životinjskoga mladoženje ili auru koja pokazuje da stvari nisu tako bajne kao što djeluju. Jedna je žena sanjala o prelijepom i 60 šarmantnom muškarcu, ali kad je spustila pogled, iz rukava mu je počeo viriti namotaj okrutne bodljikave žice. Treća je pak žena sanjala kako jede s nekim nepoznatim prijateljem, čija je vilica poletjela preko stola i smrtno ranila sanjačicu. Takvo negledanje, nerazumijevanje, neuviđanje da naše unutarnje žudnje nisu u skladu s našim vanjskim radnjama: to je trag koji za sobom ostavlja životinjski mladoženja. Prisutnost tog čimbenika u psihi objašnjava zašto žene koje tvrde da žele ostvariti vezu umjesto toga poduzimaju sve kako bi sabotirale voljenu osobu. Zato žene koje postavljaju ciljeve tu, tamo ili bilo gdje, u to i to vrijeme nikad ne učine ni prvi korak ili pak napuste plan pri prvoj poteškoći. Tako se nikad ne ostvaruju sve one odgode koja izazivaju samoprezir, svi oni osjećaji stida koji se potiskuju i trunu, svi oni novi počeci koji su nam tako očajnički potrebni, a ni svi oni prekidi koje smo već odavna trebale poduzeti. Gdje god grabežljivac viri i djeluje, sve se skreće, uništava i obezglavljuje. Životinjski mladoženja raširen je simbol u bajkama, a priča uglavnom ide ovako: Neznanac snubi mladu ženu koja pristane biti njegovom nevjestom, ali dan prije vjenčanja, ona šeće po šumi, izgubi se, a kad padne mrak, popne se na drvo kako bi se spasila od grabežljivaca. Dok čeka da prođe noć, eto njezina zaručnika s lopatom preko ramena. Nešto na njezinu budućem mužu odaje činjenicu da zapravo nije ljudsko biće. Kojiput se radi o neobično oblikovanu stopalu, šaci, ruci ili kosi, no nešto je sigurno bizarno i to ga odaje. Prestravljena djevojka skriva se čitave noći, a ujutro, kad mladoženja ode, ona otrči kući, prijavi ga braći i ocu, a oni zaskoče životinjskoga mladoženju i ubiju ga. To je snažan arhetipski proces u psihi žena. Žena posjeduje dobar dar zapažanja, pa premda isprva pristane na vjenčanje s prirodnim grabežljivcem psihe i premda i ona prolazi kroz razdoblje izgubljenosti u 61 psihi, na kraju će se otrgnuti, jer posjeduje sposobnost uviđanja prave istine, zadržavanja toga u svijesti i poduzimanja mjera za rješavanje problema. Ah, i tako dolazi do sljedećega koraka, čak težega, a to je sposobnost podnošenja onoga što vidimo, čitava toga samorazaranja i mrtvila. Miris krvi U priči, sestre zalupe vrata dvorane za ubijanje. Mlada žena zuri u krv na ključu. A krv na ključu krv je žena. Kad bi to bila krv žrtvovanja frivolnih maštarija, onda bi na ključu bila samo kapljica krvi. No, ovo je mnogo ozbiljnije, jer krv predstavlja desetkovanje najdubljih i najduhovnijih vidova kreativna života te osobe. U tom stanju, žena gubi svoju kreativnu energiju, bilo za pronalaženje rješenja svakodnevnih problema njezina života, kao što su škola, obitelj, prijateljstva ili za njezine ciljeve, osobni razvoj, umjetnost. To više nije puko odgađanje, jer to traje tjednima i mjesecima. Ona djeluje ošamućeno, možda ispunjena idejama, ali duboko anemična, i sve manje je u stanju te ideje i provoditi. Krv u toj priči nije menstruacijsko krvarenje, nego arterijska krv iz duše. Ona ne umrlja samo ključ, nego teče niz čitavu osobu. Haljina koju nosi i sve njezine haljine u ormaru umrljane su tom krvlju. U arhetipskoj psihologiji, odjeća predstavlja vanjsku pojavu. Ona je krinka koju osoba pokazuje svijetu. Uz prave psihičke jastučiće i krinke, i muškarci i žene mogu pokazivati gotovo pa savršenu osobu, gotovo pa savršenu fasadu. Kad suzni ključ — pitanje plakanja — umrlja našu osobu, ne možemo dalje skrivati svoje patnje. Možemo reći što želimo, prikazati najnasmješeniju fasadu, ali nakon što jednom ugledamo šokantnu istinu 62 sobe za ubijanje, ne možemo se dalje pretvarati da ne postoji. A kad vidimo istinu, naša energija otječe još jače. To je bolno, to nam presijeca žile. Moramo pokušati i odmah ispraviti to strašno stanje. Dakle, u toj bajci, ključ ujedno ima ulogu spremnika: on sadržava krv koja je sjećanje na ono što smo vidjeli i što znamo. Za žene ključ uvijek simbolizira ulaženje u tajnu ili u znanje. U bajkama, ključ se često prikazuje riječima, npr. U eleuzinskim misterijima ključ je bio skriven u jeziku, što znači da se bit stvari, trag nalazio u posebnom nizu riječi, u ključnim pitanjima. A riječi koje ženama najviše trebaju u situacijama sličnim onoj opisanoj u Modrobradom glase: Što se nalazi iza? Što nije onakvo kakvim djeluje? Što ja to znam duboko u svojim jajnicima što radije ne bih znala? Koji je dio mene ubijen ili leži umirući? Svako od tih pitanja i sva zajedno predstavljaju ključ. A odgovori na ta četiri pitanja vrlo će se vjerojatno pojaviti poprskani krvlju. Ubojiti aspekt psihe, čiji je djelomični zadatak pobrinuti se da se ne dogodi osvješćivanje, i nadalje će s vremena na vrijeme provjeriti te otkinuti ili zatrovati svaki novi razvoj. To je njegova narav. To je njegov zadatak. Dakle, u pozitivnom smislu, tek zahvaljujući toj upornoj krvi na ključu psiha zadržava ono što je vidjela. Vidite, postoji prirodna cenzura svih negativnih i bolnih događaja koji se zbivaju u našim životima. Ego koji cenzurira, zacijelo želi zaboraviti da je ikada vidio sobu, ikada ugledao trupla. Zato žena Modrobradoga pokušava izribati ključ konjskim strunama. Pokušava učiniti sve što zna, upotrijebiti sve lijekove za posjekotine i duboke rane iz ženske narodne medicine: paučina, pepeo i vatra — sve je to povezano sa Suđenicama i njihovim tkanjem života i smrti. No, ne samo što joj ne uspijeva ispaliti ključ, nego ne može niti dovršiti taj proces, pretvarajući se da se ne događa. Ne može zaustaviti kapanje krvi iz sićušna ključa. Paradoksalno, njezin stari život umire, a ni najbolji lijekovi ne mogu sakriti tu činjenicu, dok ona istodobno otvara 63 oči pred gubitkom krvi i stoga tek počinje živjeti. Nekad naivna žena mora se suočiti s onime što se zbilo. Grabežljivac je posebno agresivan pri postavljanju zasjede divljoj ženskoj naravi. U najboljem slučaju, pokušava se izrugivati, a u najgorem prerezati ženinu vezu s vlastitim uvidom, nadahnućem, provođenjem i još mnogo čime. Žena s kojom sam surađivala, inteligentna i nadarena žena, pričala mi je o svojoj baki koja je živjela na Srednjem zapadu. Baka je pod pojmom uistinu dobre zabave podrazumijevala odlaziti vlakom u Chicago s velikim šeširom na glavi, prošetati Avenijom Michigan, razgledavati izloge i biti elegantna dama. S oka, s boka, sudbina ili ne, udala se za farmera. Preselili su se usred američke žitnice, a ona je počela trunuti u toj elegantnoj maloj kući na farmi koja je bila baš prave veličine, s djecom koja su bila baš prava i mužem koji je bio baš pravi. Jednoga dana, mnogo godina poslije, nakon što je rukom oprala podove u kuhinji i dnevnoj sobi, odjenula je svoju najljepšu svilenu bluzu, zakopčala dugu suknju i iglom pričvrstila svoj veliki šešir. Utisnula je cijev muževljeve sačmarice u nepce i povukla okidač. Sve žene na svijetu znaju zašto je prvo oprala podove. Izgladnjela duša može toliko biti puna boli da žena to više ne može podnijeti. Budući da žene imaju duševnu potrebu izraziti se na svoj osobni duševni način, moraju se razviti i procvjetati onako kako je njima razumno, bez tuđega uznemiravanja. U tom smislu, moglo bi se reći da krvavi ključ predstavlja i krvno srodstvo žene s njezinim pretkinjama. Koja među nama ne poznaje bar jednu voljenu žensku osobu koja je izgubila instinkt donošenja pravilnih odluka za sebe, pa je natjerana da živi marginalnim životom ili još gore? Možda ste upravo vi ta žena. Jedna od tema individuacije, o kojoj se najmanje govori, činjenica jest da dok u mrak svoje psihe bacate najsnažnije svjetlo što možete, sjenke, 64 mjesta do kojih svjetlo ne dopire, postaju čak mračnije. Dakle, kad osvijetlimo neki dio psihe, moramo se boriti s dubljim mrakom koji je posljedica toga. Taj se mrak ne može ostaviti na miru. Ključ, pitanja, ne mogu se sakriti ili zaboraviti. Najdublji rad obično je najmračniji. Srčana žena, žena koja postaje mudrija, razvit će najjalovije psihičko tlo, jer ako gradi samo na najboljem tlu svoje psihe, pogled će joj padati samo na najmanji djelić onoga što predstavlja. Dakle, ne bojte se toga da istražujete ono najgore. To samo jamči pojačanje snage duše. Divlja žena blista upravo u takvom psihičkom razvoju. Ona se ne boji najmračnije tame, zapravo ona vidi u mraku. Ona se ne boji iznutrica, otpadaka, raspadanja, smrada, krvi, hladnih kostiju, umirućih djevojaka ili muževa ubojica. Može izdržati taj prizor, može se nositi s tim, može pomoći. A to je ono što uči najmlađa sestra u priči o Modrobradom. Kosturi u onoj odaji predstavljaju, u najboljem svjetlu, nerazorivu silu ženstva.